Njujorški redatelj Ari Aster u samo je dvije godine i sa samo dva filma postao kultni redatelj suvremenog horora. Ta dva filma - "Hereditary" (2018.) i "Midsommar" (2019.) - pretvorili su se u ogledni primjer onoga što kritika zadnjih godina zove tzv. "elevated horror". Asterovi filmovi doista jesu horori te efikasno kreiraju osjećanje strepnje i jeze. S druge strane, karakterizira ih režijski formalizam i spori ritam kakve kritika vezuje uz art-film.
Nakon tog naglog uspjeha Aster je dobio priliku da s nizom poznatih glumaca snimi skuplji, a osobniji projekt. Kako to često biva, projekt iz taštine pretvorio se u antiklimaks. Tko god je volio Asterove horore - ja jesam - bit će zgranut filmom "Beau se boji".
Naslovni junak filma je srednjevječni samac (Phoenix) koji živi u derutnoj zgradi u lošem kvartu. Pun je fobija, ide na terapiju, trpa u sebe lijekove. Zaputi se u rodni gradić da bi pohodio pogreb vlastite majke (Lu Pone), dominantne žene koja je podigla poslovni imperij, ali i skršila labilnog sina.
Temeljni edipalni odnos najzanimljiviji je dio filma, no Aster ga uvodi kasno. Do tada, film se svodi na linearno gomilanje junakovih fobija, sve što se zbiva produkt je uobrazilje paranoika, a Phoenix se kroz trosatni film vuče s vazda istim izrazom suspregnute jeze na licu. "Beau se boji" je veliko, pompozno ništa.