Tek što je prije dva tjedna, kao Oliver Urban, premijerno u zagrebačkom HNK odigrao Krležinu "Ledu", glumac Jerko Marčić pohitao je u Ljubljanu, u Slovensko mladinsko gledališče, njemu najdraže. U međuvremenu u Klanjec i kuću Klein, ništa mu manje srcu priraslu. Zašto tako juri? Zato što ima jako puno posla, puno hoće i puno je toga zamislio i započeo.
Sustigli smo ga u Ljubljani, između dviju proba. Ljubljana nas je dočekala u sjaju svoje fotogeničnosti i divno obnovljenih pročelja. A takav će, sigurna sam, uskoro biti i Zagreb. Jerko Marčić rođen je 1979. u Zagrebu, glumac je s mnogo uloga i nagrada, a tko su Stevan, Vlado, Danica, što je fo-bo juha i prisiljeno zelje, molim, pročitajte u tekstu...
U Ljubljani radite, što?
- Trenutačno, novu predstavu ‘Anđeli u Americi‘. Autor teksta je Tony Kushner, a redateljica Nina Rajić Kranjac, jedna od boljih mladih redateljica u Sloveniji, u Slovenskom mladinskom gledališču, meni najdražem ansamblu, s kojim radim već od 2015. Premijera je u listopadu. I obnavljamo Brechtovu predstavu ‘Strah i bijeda Trećeg Reicha‘ u režiji Sebastijana Horvata.
Prije toga, do 2015.?
- Tad sam bio u riječkom HNK, dok je Oliver Frljić bio intendant. Radili smo dvije koprodukcije, ‘Kompleks Ristić‘, koja se bavi jugoslavenskim nasljeđem i kazališnim nasljeđem Ljubiše Ristića, i sad obnavljamo tu predstavu koja se zove ‘Misa za Jugoslaviju‘. Bavi se jugoslavenskim nasljeđem, što nam je ostalo od jugoslavenske generacije.
Pa, što je ostalo?
- Nostalgija, optimizam pamćenja, selektivna sjećanja, emocije… Upravo radim naraciju za treću sezonu ‘Betonskih spavača‘, televizijske emisije koja se bavi našom modernističkom arhitekturom. Voditelj je Maroje Mrduljaš, a redatelj Saša Ban. I vidi se koliko je to sve propalo. Nasljeđe Jugoslavije je uništeno, propalo, zatrto, preskočeno, označeno... Zamisli da ne računaš jedno cijelo razdoblje svog života kao dio sebe. Pomalo retardirano. Druga je predstava s Frljićem bila ‘Vaše nasilje i naše nasilje‘", bavila se Europom i migrantskom krizom.
U Ljubljani je sve prošlo u redu, nije bilo pobune gledatelja, ili "gledatelja", kao u Splitu?
- Da, ali premijera u Beču bila je dočekana ‘na nož‘, jer što se imaju neki Balkanci baviti Europom? Odigrali smo predstavu 70 puta u Njemačkoj, Rumunjskoj, Kolumbiji, Poljskoj, Češkoj, Italiji, Bosni, Srbiji… Dobili smo nekoliko prijetnji bombom, Olivera je Poljska osudila za vrijeđanje nacionalnih i vjerskih simbola, ganjali su nas skinheadsi po Brnu, u Splitu i Beogradu smo bili pod zaštitom...
Volite li raditi s Frljićem?
- Da, šest predstava smo radili zajedno. Frljić, Bobo Jelčić, Sebastijan Horvat, to su redatelji s kojima volim raditi i često radim.
Pa, blago vama.
- Imao sam sreće, moram priznati.
Igrati je kao komediju ili nikako kao komediju - samo je jedan od prijepora oko nove "Lede" u zagrebačkom HNK.
- Krleža je sam napisao da je to komedija. I jest, s pomalo čehovljevskim odmakom. S Oliverom sam počinjao iz nekomične situacije, on ne želi biti u sredini u kojoj je, a opet ne može bez nje. Destabilizira ga plitkost Aurela, na koga je i ljubomoran, a Klara mu zrcali inteligenciju i duhovitost, pa pokušava poraziti sebe u njoj! No, dva mjeseca je premalo da se ‘Leda‘ uvježba, a meni kao disleksičaru još je teže.
Disleksičar ste?
- Jako teško čitam naglas, ne vidim slova, izmiču mi rečenice, ako načas dignem oči s teksta, ne znam gdje sam stao... Dok sam bio na Akademiji, sam sam sebe osuđivao jer mi ‘ne ide‘, masu energije uložio sam da se to ne vidi, prikrije. Doma sam vježbao da budem ‘normalan‘.
Vi ste i, što bi naš bivši urednik Marko Grčić govorio za članove poznatih obitelji, "dinast".
- Nikad čuo, ali od sada sam dinast…
Pa evo, već četvrta generacija vaše obitelji ostavlja trag ne samo na našim prostorima, nego i u svijetu. Vaša majka Danica Cica Dedijer znamenita je kostimografkinja. Gledali ste je u radu ili su krpice stvari za djevojčice?
- Puno sam vremena proveo s mamom po krojačnicama, farbaonama, probama, premijerama, iza i ispred pozornice. Sjećam se ‘kultnih‘ predstava, dubrovačke ‘Kafetarije‘, naravno, ne one izvorne, za to sam premlad. Željka Vukmirice iz vremena kad sam imao dvije-tri godine, glumio je klauna. To je više trauma iz djetinjstva... Ivice Bobana i Histriona, jer sam na tom brodu provodio ljeta, pa Magellija, koji je pred rat u Dubrovniku postavljao ‘Dunda Maroja‘. U teatru sam razvijao kritičko mišljenje.
A vaš otac Radovan Marčić je kazališni redatelj.
- Radio je u Kerempuhu, u HNK, Varaždinu, Osijeku, Virovitici, Dubrovniku... Negdje devedesetih se odmaknuo od institucionalnog kazališta, radio je s amaterima na Lošinju, ubrzo se počeo baviti novinarstvom, kulinarstvom...
A, kulinarstvo je već legendarno... Nekad se posvađate oko neke predstave?
- Moji su roditelji vrlo kritični i ja sam to pokupio, naši su zajednički razgovori opća pljuvačina... Zapravo, kazalište kojim se ja bavim negdje je dalje od toga što je moje ‘nasljeđe‘.
Ipak, nema dvojbe otkud vi u kazalištu.
- Ne. A i trebao sam, sa šest jedinica, pasti prvi razred klasične gimnazije. Ponudili su mi, što i danas rade, da mi poravnaju ocjene, ali da se ispišem.
A, crni Jerko...
- Katastrofa, latinski i grčki me nikad nisu zanimali, sve mi je bilo dosadno, ali su roditelji bili uporni. Nakon klasične, htjeli su da idem u sjemenište, u njihovu klasičnu, koja se tad otvorila i za građanstvo.
Roditeljska ljubav...
- Ali, kad je svećenik s kojim sam razgovarao čuo mamino prezime, rekao je: ‘Vi ste Srbi‘, bez obzira na mog oca i to što sam rođen u Zagrebu. To je bio prvi put da sam osjetio neku diskriminaciju u vezi s porijeklom. Nisam dalje pokušavao, bilo mi je svejedno, bilo mi je čak drago biti ‘označen‘, problem.
Pa ste se upisali na ADU.
- Ne iz prvog puta, iz drugog. Godinu dana proveo sam slušajući na Filozofskom Senkera, Pavličića... Helena Buljan mi je puno pomogla u pripremama.
Koja je najbolja uloga koju ste napravili?
- To mi je teško reći, ali najdraže su mi predstave s Bobom Jelčićem. Rekao bih da je kazalište 90-ih i 2000-tih bilo puno bogatije nego što je sada, progresivnije, s više istraživanja. Nije se išlo za tim da svaka predstava liči na neko suvremeno njemačko kazalište, europski mainstream.
Hoćete reći, hrvatsko kazalište propada?
- Da! Malo-pomalo. Nezavisna scena skapava od gladi, nema više Eurokaza, važnih festivala, beogradska i slovenska kazališta sve manje gostuju. U Rijeci sam bio tri godine, tri puta smo gostovali u Zagrebu, što je, ako gledaš da su to nacionalne kuće, strašno! Nema fluktuacije ljudi, stalno su iste kazališne kuće, isti glumci na sceni.... A je li to autentično, ukorak s vremenom, kopija nečega... nikoga nije ni briga. Kad me već pitate o dragim ulogama, s Igorom Vukom Torbicom sam napravio odličnog ‘Mizantropa‘, ta predstava je nestala... A sretno smo otjerali i Frljića, pa nam je sada valjda bolje.
Dobro, poslije hramajućeg hrvatskog kazališta, jedan alfa mužjak, Stevan Dedijer, vaš djed, fizičar, novinar, špijun, ili "špijun", pisac autobiografije "Špijun kojeg smo voljeli". Pričali ste s njim o njegovu životu?
- Kako ne. Jedno vrijeme sam i radio za njega, bio sam njegov osobni tajnik, plaćao me. Pribavljao sam mu informacije za autobiografiju.
Zašto ne, glumac i jest neka vrsta špijuna, autošpijuna...
- Bio je šoumen, jako je znao baratati svojim imidžem, manipulirati njime. Takav je, recimo, i Urban. A, evo, sad smo u Ljubljani, gdje je živio njegov brat, Vladimir Dedijer, moj praujak.
Najbolji poznavatelj Titove biografije, pisac čuvenih "Priloga za biografiju Josipa Broza Tita"...
- Njih dvojica su se 60-ih razišli. Stevan je bio fizičar, diplomirao je na Princetonu i 50-ih je radio u Vinči na izradi atomske bombe. Ušao je u konflikt s Titom zbog toga, tvrdeći da nemamo kapacitete za to. Time se rastao i s Vladimirom. Radio je i na Titovom imidžu u Americi, pa piše u knjizi kako imidž Tita kao komunističkog vođe u bijelom odijelu koji pije viski i puši cigaru ne ostavlja dobar dojam. Rekao je to Kardelju, a Kardelj mu je odgovorio: ‘A ne, ti mu to reci‘. Nitko se nije usudio reći to Titu. Kako Stevan nije više mogao raditi u Jugoslaviji, Niels Bohr ga je povukao na institut u Kopenhagen. Nikad nisam upoznao Vladu i taj dio obitelji. Možda još netko od njih sada živi u Ljubljani i možda je život ovdje moj nesvjesni pokušaj za spajanjem dijelova obitelji. Kao što je moja baka živjela u Beogradu, i moj život je do rata bio jako vezan uz Beograd. To je u zadnje vrijeme tema koja mi se često javlja, tema reunifikacije, ne u političkom smislu.
Jeste li čitali Dedijerove knjige o Titu?
- Nisam, ali sam čitao jednu njegovu predivnu knjigu ‘My Beloved Land‘, o povijesti naše obitelji. Obitelji Babić i Dedijer. Moja prabaka bila je Milica Babić, zvana Majka MI, interesantna žena širokih pogleda.
Živjela je u Beogradu, savjetovala je najvažnije političare svog vremena. Njena sestrična, istog imena i prezimena, bila je kostimografkinja u Srpskom narodnom pozorištu, prva školovana kostimografkinja u nas, zadnjih deset godina života supruga Ive Andrića. Dedijeri su iz Bileće, moj pradjed Jevto bio je geograf i sveučilišni profesor, ujedno i ideolog velike Srbije, kojeg Stevan nikad nije ni upoznao. Stevan se odrekao svog oca 90-ih godina prošloga stoljeća.
Deklarirao kao ‘Srbin sa dna kace‘, dakle tamo gdje je kupus najbolji, i preselio se 90-ih, kad je tamo bujala najveća agresija, u Dubrovnik, u znak solidarnosti.
A špijunaža?
- Cijela je ta priča pretjerana, on je često pričao da se špijunaža svodila na - čitanje novina. Svaki dan je sjedio u kancelariji u New Yorku, čitao novine, povezivao informacije... Nije baš bio James Bond. Nemam nikakvu potrebu nadmetati se s članovima obitelji. Dapače, volim svaki život izvan ustaljenih obiteljskih okvira, izvan institucija, pa i izvan grada... Evo, prije tri godine preselili smo se moja djevojka Dunja, producentica, i ja u Klanjec.
E, da kuća Klajn...
- To je naš projekt, polako je uređujemo. Građena je 1937., imala je puno namjena, zadnja je bila kulturni centar i kino. Kupili smo je s kinom i velikim brojem soba. Graditelj kuće Albert Novak održavao je fašničke i silvestarske balove u njoj, našli smo pozivnice od prije rata. Tu je bila prva knjižnica u gradu, pa Društvo za poljepšanje Klanjca. Kuća ima priču, koju nastavljamo uređenjem prostora u kojem se može izolirati i stvarati... To je ‘kuća za kreaciju, izvođenje i življenje‘.
Jako ste dobri u jedrenju.
- Tri godine nisam jedrio. A prije, svako ljeto, s obitelji. Otac je imao brod, napravili bismo đitu od Lošinja do Dubrovnika. Kad sjednem u jedrilicu, osjećam se kao doma, u isto vrijeme znaš i ne znaš što radiš. Kao u kazalištu! Ima puno opasnih situacija, jednom sam bio u ozbiljnoj regati od Pule do Zadra, 50 čvorova bure, noć, snijeg...Brod na kojem sam bio počeo se raspadati, neki su ljudi pali u more.
Vi niste?
- Zimi je more jako opasno... Ne, ja nisam pao u more.
Pf... bez veze. Onda moramo o hrani. Dobar ste kuhar.
- I samouk. Zadnjih godina, otkad imamo kuću Klajn pa kuhamo za goste, izvještio sam se u kuhanju i za više ljudi. Volim azijsku hranu, ma sve. Moja baka je radila zelje s paradajzom...
Prisiljeno zelje?
- A to je to prisiljeno zelje?