Tim Burton imao je samo trideset i jednu godinu kad je godine 1989. snimio 'Batmana', film međaš koji je definirao poetiku holivudskih hitova 90-ih te američku A produkciju uveo u postmodernu. Taj film, u kojem preteča Donalda Trumpa baca s kamiona novac i osvaja izbore, danas nažalost funkcionira i kao pronicljiva politička distopija.
Tada, na prijelazu u 90-e, Burton je bio velika njuška. Radio je spektakle koji su bili maštoviti, subverzivni i drukčiji, no iza tih spektakala uvijek se krila krhka, intimistička prapriča: priča o ranjivim, drukčijim marginalcima, jezovitim vilenjacima koji u prostačkom svijetu “normalnih” traže svoj kutić.
To zlatno razdoblje Tima Burtona, nažalost, nije trajalo dugo. Do početka dvijetisućitih cijeli se Hollywood “burtonizirao”, a sam Burton postao tek još jedan primjer kako postmodernisti ne stare lijepo. Tijekom prošle dekade snimao je mahom osrednje filmove, a tijekom ove uglavnom grozne, pri čemu je dno dotakao masakriranjem Carrollove 'Alice u zemlji čudesa'.
Film 'Dom gospođe Peregrine za čudnovatu djecu' nakon niza je godina prvi Burtonov film u kojem nekoć važni režiser pokazuje zametak stare forme. Iako to nije film koji se može mjeriti s Burtonovim najboljim radovima, riječ je o pametnom i dopadljivom hitu, najsuvislijem Burtonovu radu u posljednjoj dekadi.
Nije se teško domisliti što je privuklo Burtona hit-romanu Ransoma Riggsa iz 2011. godine. Cijeli se Burtonov stvaralački svijet vrti oko osebujnih, ranjivih čudaka koji traže utočište, a Riggsov roman počiva upravo na tom motivu. Riggsov roman bavi se svijetom Peculiarsa (Čudnovatih), djece osebujnih moći koje “normalni” progone. Da bi se zaštitili, Peculiars stvaraju svijet utočišta koja vode Ymbrynei: Ymbrynei su kadri stvoriti vremensku petlju tako da mladi štićenici žive u uvijek istom idealnom danu koji se ponavlja nanovo i nanovo.
U romanu i Burtonovu filmu, junak Jacob (Butterfield) ponukan napucima djeda (Stamp) putuje u Wales i tamo pronalazi utočište gospođe Peregrine (Green). Tamo susreće galeriju čudnovate djece, među kojima ima nevidljivih, vegetirajućih, lebdećih, te sa svakovrsnim moćima. Tamo će se Jacob uplesti u prilično zamršenu avanturu i spasiti Čudnovate od zločestog izumitelja koji im nastoji pojesti oči (Samuel L. Jackson).
Burton je, ukratko, u 'Peregrinei' na svojem teritoriju. Sve je tu: neogotička zdanja iz “Psiha”, čudnovati otpadnici, retro na 40-e, gotska ikonografija, steam-punk tehnologija, te, što je najvažnije, glavni junak, lomni i osjetljivi tinejdžer koji se guši u sunčanom, opresivnom “raju” Floride te stremi prema nečem duhovnijem i oblačnijem. Teško je zamisliti materijal tako podesan za Burtona kao što je ovaj.
U konačnici, rezultat je fini, nerazmetljivi, ali ipak raskošni dječji film. Burton više nije subverzivni vizionar kao što je bio u 80-ima, njegova estetika uglavnom je već utabana, a ikonografske subverzije kakve je onda izvodio više nisu novost, nego opće mjesto. Film vas svejedno zarobi kompliciranim, ali inteligentnim zapletom, a dodatni bonus je Eva Green koja je, nakon Helen Bonham Carter, postala, čini se, novo Burtovo zaštitno lice. I snašla se u toj ulozi, jer je uspjelo smiješala ekscentričnost, inteligenciju i humor.
Burton odavno više ne snima filmove međaše. Ali, srećom ipak još pokatkad snimi fini ne-sasvim-obični film.