Poznata je činjenica da je grčki film izišao iz anonimnosti istodobno kad je Grčka zapala u krizu. Onoga časa kad je Grčka postala europski okuženi, iz te su zemlje potekli zanimljivi, bizarno apsurdni filmovi kojima je kritika prišila nadimak “weird wave” (čudni val).
I ovogodišnji Berlin sav je bijelo-plavi. Grčka na festivalu ima čak pet filmova, od kojih je jedan u glavnoj konkurenciji. Taj jedan djelo je režisera (inače Cipranina) Yannisa Economidesa, naslov mu je “Stratos” i to je najčudniji, najoriginalniji film koji je Berlinale dosad donio.
Naslovni junak filma Stratos ( Vangelis Mourikis) plaćeni je ubojica. Ubija ljude po narudžbi i naplaćuje to od čudnog nalogodavca po nadimku Slikar. Sve novce - međutim - daje izvjesnom Yorgosu, koji s tim novcem kopa tunel da iz zatvora izbavi misterioznog Leonidasa, kojem je glavni junak dužan. Uskoro shvatite da svi likovi filma rade najgore stvari - ponižavaju se, prostituiraju sebe, čak i djecu - ne bi li priskrbili dovoljno novca Yorgosu da dovrši tunel i izbavi iz njega mesijanskog kriminalca. Jednog dana - međutim - ispostavi se da je Leonidas mrtav, a Yorgos pobjegao s novcem.
Neobičan križanac
“Stratos” bi se možda najbolje mogao opisati kao križanac Elmorea Leonarda, Tarantina, Jean-Marie Koltesa i Becketta. S jedne strane, “Stratos” glumi da je žanrovski film pun mačo tipova s pištoljima. S druge strane se zbiva u potpuno apsurdnom, distopijskom svijetu u kojem mafijaši čekaju Godota, svatko je svakome dužan, a taj dug isisava iz njih svaki zametak humanosti. Kourupcija, javni radovi, dužnička kriza - sve ono što jest grčko danas, u “Stratosu” je prikazano intrigantnom metaforikom.
Zanimljiv je i pristup jeziku koji gaji Economides. Slično kao kod Scorsesea, njegovi su likovi logoreični uličari koji psuju na pasja kola. No, kod Economidesa se taj grezi dijalog tretira slično Koltesovu kazalištu: postaje apsurdno prenapuhan, pun namjernih viškova i ponavljanja koja podsjećaju na teatar apsurda.
Dečko iz dobre obitelji
Srijeda je donijela još jedan film koji spada među najbolje na festivalu. To je “Treća obala rijeke” argentinske redateljice Celine Murge. Murgin film priča je o srednjoškolcu Nicu ( Alian Devetac), dečku iz doktorske obitelji kojem je u životu sve “nacrtano”: kao i otac studirat će medicinu, a dok oca nema, brine se o imanju s konjima i slugama. Otac Nica uvlači i u svijet mačo-bondinga: zajedno piju, a jednom ga vodi i na kurve. Dok Nicova sestra prihvaća klasne privilegije, dok je mater depresivna kućanica, Nicu se ta budućnost sve manje sviđa. Riječ je o prekrasnom, suptilnom filmu o odrastanju, filmu koji ima nešto truffautovske sjete u opisu adolescentskog buntovništva, no sve je to zapapreno tipično latinoameričkom kritikom klasnog društva.