SMRT FILMSKOG KANONA

ESEJ JURICE PAVIČIĆA Tko će nam sada reći što moramo gledati?

Preda mnom se pojavio novi filmofil koji će o J-hororu ili Mariju Bavi znati više i produbljenije od mene, ali nema pojma tko je Fellini, nikad nije čuo za Altmana ili u načelu ne može svariti film koji nije u boji. Filmski kanon postao je pomalo nalik muzeju s kolonadom i zabatom u koji nitko ne ulazi. Klasici su još tu, ali njih kustosi čuvaju samo za sebe, a da nikog s one strane praga za to nije briga
Preda mnom se pojavio novi filmofil koji će o J-hororu ili Mariju Bavi znati više i produbljenije od mene, ali nema pojma tko je Fellini, nikad nije čuo za Altmana ili u načelu ne može svariti film koji nije u boji. Filmski kanon postao je pomalo nalik muzeju s kolonadom i zabatom u koji nitko ne ulazi. Klasici su još tu, ali njih kustosi čuvaju samo za sebe, a da nikog s one strane praga za to nije briga

U posljednjih dvadeset godina redovno sam predavao ili još predajem na različitim fakultetima u gradu u kojem živim. Svi kolegiji koje sam predavao ticali su se filma. Također, studenti koji su ih slušali upisali su ih zato što ih zanima film. Slušali su ih ili zato što su ih izabrali kao izborne ili zato što studiraju na filmskoj školi. To bi značilo da bi svi - u načelu - morali biti filmofili.

U tih gotovo četvrt stoljeća mogao sam stoga na svoje oči pratiti evoluciju klasične filmofilije. Tijekom 70-ih, pa i 80-ih, filmovi su bili teško dostupni, prilika da pogledate raritetni film često se pojavljivala jednom u životu. Filmofilsko iskustvo bilo je zato pomalo nalik filateliji. Ono se sastojalo u kolekcionarskom prikupljanju pogledanih filmova i prigoda da se ti filmovi p...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
05. prosinac 2025 10:24