PREMIJERA FILMA

Filip Šovagović: 'Napravio sam melodramu o smaku svijeta'





Ovo bi proljeće hrvatsku javnost trebala iznenaditi “Visoka modna napetost” , cjelovečernji igrani film Filipa Šovagovića (r. 1966.). S točnijim datumom premijere, kaže redatelj, “zasad se ne usuđuje izići pred javnost”, no otkriva da su preostali još samo tehnički detalji “ne više postprodukcije nego same finalizacije”. Posrijedi je, kaže, melodrama, a i, dodajemo, socijalna satira: primorsko mjesto nastoji povećati broj stanovnika na više od stotinu ne bi li osvojilo status grada. Pristaju mještani čak da posvoje i dvojicu homoseksualaca iz Evrope. Glavni su likovi trojica braće, političar, kriminalac i duhovnik u dvojbi između vjere i umjetnosti...

Šovagović je i scenarist, i kompozitor, a i producent filma, odnosno to je njegova etiketa “Zona sova”.

Sa Šovagovićem se najteže usuglasiti o nečem temeljnom, primjerice je li film komedija? I je li igrani? Svakako je i animiran.

Malo animacije

“Film se momentalno kolorira u studiju u Ljubljani. S obzirom na to da se, uz ostalo, radi o smaku svijeta i životu nakon generalnog potopa, neke stvari i animiramo. Ne puno ali slatko. Pokušajte zamisliti kakav igrani film s elementima dokumentarnog, tako nekako. Nadalje, s obzirom na to da se domaći film uglavnom dijeli na komediju i autohtoni hrvatski filmski opus - film depresije - nisam se pronašao ni u jednoj ni u drugoj kategoriji. Digresija: mnogi znanci misle da sam depresivan. Nekad odhebem škvadru za van pod izgovorom da sam u depri. To pali uvijek. Ali generalno sam teški optimist. Nadalje, od početka rada na svojim dramama pokušao sam pronaći sretan omjer između smiješnog i tužnog, a isto sam poduzeo i u ovom filmu. Vjerujem, dakle, da bih postigao zgoditak kad bi se ljudi kroza smijeh katarzično naplakali. No, uviđate da i dalje rastu problemi. Primjerice, nešto što je smiješno meni i vama, ne mora biti smiješno i nekom trećem. Često se postiže učinak suprotan očekivanom. Prije bih dakle rekao da je ovaj film melodrama, možda neka smiješna melodrama. Lijepo je u nekom traganju za idealnom dramaturgijom zanemariti postojeće jednadžbe, otvara se šansa da si ljudi priznaju da nešto slično nisu vidjeli. Ne laskam si.”

Zanimalo nas je kako su dramaturški postavljeni likovi, je li razvidna njihova motivacija ili su, kao u Šovagovićevu cjelovečernjem prvijencu, “Puščoj Bistri”, prepušteni egzistencijalnom plutanju.

“Hah, ovdje doslovno plutaju... Motivacija je pitanje vaše imaginacije, sposobnosti gledatelja da shvati što se to s likovima događalo prije ovog filma.”

Propao prvijenac

U “Puščoj Bistri”, prvijencu što mu je bio posve propao kod publike na praizvedbi u pulskoj Areni, nastupaju mnogi najpoznatiji domaći glumci, među kojima istaknimo sad već nažalost pokojnog Predraga Vušovića. Neki su i u ovom filmu, poput Bojana Navojca, a ponovno je uzeo i jednog slavnog naturščika u sporednoj ulozi. U “Puščoj Bistri” Toni Kukoč je zaigrao golfera, odnosno samog sebe, a ovdje Stjepan Mesić pak igra predsjednika. Ona tri brata, političara, popa i kriminalca, igraju Goran i Bojan Navojec, a trećeg, produhovljenog dobricu, Mijo Jurišić, mlad, ispijen, dugokos.

“Tu su još Marija Škaričić, Marijana Mikulić i Bojana Petrović”, navodi redatelj i dodaje: “Morate znati da je jedan od glavnih problema domaćeg filma drastičan izostanak naturščika. Nestali su sa platna. Pored bivšeg predsjednika, u filmu se pojavljuje još niz naturščika. Oni mu daju uvjerljivost, zato sam rekao da je film i igran i dokumentaran.”

Filip Šovagović jest ambiciozan umjetnik, no teško da može računati na uhodanu recepciju. Eto, “Pušča Bistra”ostala je neshvaćena, a sad opet kani ući u pulsku Arenu.

“Nadam se da ćemo upasti u Pulu. Cijeloj ekipi i meni velika je želja da izvedemo malko kompliciraniji performans. Postoji, dakle, šansa da se glazba iz filma odsvira uživo, paralelno s projekcijom, tako da u tom trenutku mi iskačemo iz standardiziranog okvira filmske projekcije i tretiramo film kao i koncert. To je bila uobičajena praksa u doba nijemih filmova. Pojavom zvuka muzičari su, na žalost, nestali.”

Muzička produkcija

Osobito je interesantno kako je Šovagović proizveo glazbu i što se sve pritom događalo:

“Radio sam muzičku produkciju i muziku, a za ton su bili zaduženi moji frendovi: Srđan Dedić, Dafne Jemeršić i Martin Semenčić. Martin je neobično sposoban tonski majstor, baš tip kakav je hrvatskom filmu oduvijek nedostajao. Uglavnom, gitare smo svirali uživo Fadil Abdulov, prijatelj iz Makedonije i ja, a klavire smo programirali. To je danas moguće i ako ne znate svirati. No morate imata malo sluha i osjećaja za ritam i, naravno, dovoljno vremena. Na probama, dakle, sve to pokušavamo odsvirati uživo - Fadil, Zdravko Muretić, Marin Gregov i ja. Mi smo neki bend sa Zlarina. Sviramo već nekoliko godina, ali nas je strah bilo što objaviti. Ovaj soundtrack je naš službeni početak. Možda kasnimo, a možda smo preuranili..."

Posljednjih godina u matičnom Dramskom kazalištu Gavella igra dosta, ali odreda manje uloge, što mu, kaže, odgovara: “Obožavam male uloge. Ima samo malih glumaca, a nema malih uloga”.

Šovagović je autor sedam dramskih tekstova, a objavio je i jedan sentimentalni roman, “Život je gluh”. Piše, kaže, disciplinirano: “Napisao sam četiri nova scenarija u posljednje vrijeme. Ne znam da li to znači da sam zatvoren u kući. Pišem poeziju, zasad je ne objavljujem, ali doći će i to na red, valjda.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 09:31