Godine 1609., lokalne vlasti iz Bordeauxa poslale su inkviziciju da istraži pojavu vještica u pokrajini Labourde, jugozapadnom uglu Francuske naseljenom mahom Baskima. Skupinu istražitelja vodio je čovjek pod imenom Pierre de Rostegui de Lancre.
Ta se istraga pretvorila u najkrvaviji pogrom vještica u povijesti Europe. Tijekom 1609./10., De Lancreova je inkvizicija spalila oko 70 vještica i njihovih pomagača, uključujući i nekoliko svećenika. Na temelju nalaza "istrage", De Lancre je objavio trotomnu knjigu, postavši autoritet za vještičje obrede. Povijesni događaj ostao je upamćen pod baskijskim nazivu za vještičji obred- "akalarre".
Pogrom vještica imao je pri tom i jasnu etničku komponentu. Sve su žrtve bili Baski. De Lancre - prema podrijetlom Bask - smatrao je Baske bezbožnim poganima, a baskijski jezik "jezikom koji služi da se komunicira s beštijama". Akalarre se stoga utisnuo u kolektivnu memoriju Baska kao nacionalna trauma. O njemu je snimljeno više filmova, a najpoznatiji od njih - redatelja Pedra Olee - 1984, netom nakon demontaže klerikalnog frankizma.
Na Netflixu se ovih dana pojavio još jedan film koji nosi naslov "Akelarre" te tematizira pogrom iz 1609. Film o kojem je riječ potpisuje argentinski redatelj Pablo Agüerro. Premijeru je imao u listopadu na festivalu u San Sebastianu, nominiran je za devet španjolskih Oscara (nagrada Goya) od kojih je dobio sedam. Na Netflixu se pojavio pod naslovom "Vještičje kolo" (Coven of Witches) i izbio pri vrh globalne gledanosti na platformi.
Film počinje prizorom masovnog spaljivanja. Odmah potom vidimo inkvizitora (Brendemühl) koji dolazi na novu lokaciju istrage, u malo ribarsko selo. U selu su praktički samo žene, jer su muškarci kitolovci i ribare na Atlantiku. Prvog dana, Rostegui De Lancre privodi i baca u okove šest maloljetnih cura. Dobio je dojavu da su tijekom noći odlazile na livadu, smijale se i plesale - što znači da su vještice.
Djevojke isprva niječu krivicu, na što ih Rostegui podvrgava sve gorim mukama. Ubrzo shvaćaju da je poricanje bespredmetno, jer će im ionako iznuditi priznanje torturom, a potom ih spaliti. Stoga najpametnija i najodlučnija pod cura, Ana (Aberasturi) odluči promijeniti taktiku. Priznat će vještičarenje. Počet će opisivati vještičji sabat sa što više jezivih, upečatljivih detalja. Taštom Rosteguiju nudi se prilika da bude prvi inkvizitor koji će do tančine rekonstruirati i opisati akelarre. Osjetivši da ima moć nad slavohlepnim inkvizitorom, Ana mu ponudi da će na noć punog mjeseca za njega doista izvesti zazivanje Vraga/Jarca. Pri tom domišljata "vještica" kupuje vrijeme - jer, zna da se muškarci ribolovci vraćaju s mora dan nakon punog mjeseca, kad je povoljna plima.
"Akelarre" - ukratko - izvrće naglavce očekivanja koja imate od filma o pogromu vještica. U Agüerrovom filmu nije više riječ o tome da su djevojke nevine. Riječ je o tome da pod zlostavljanjem inkvizicije one u sebi pronalaze "vještice". Inkvizicija iz njih izvlači samospoznaju, eksploziju identiteta - nacionalnog, rodnog, ideološkog. One se razulare ćudorednu, tjelesno i jezično, postajući slobodne. Rodna bi teorija danas rekla - postaju "queer".
Taj dio - psihološko poigravanje inkvizitora i Ane - daleko je najbolji dio filma. "Vještičje kolo" pomalo splasne u samom finalu, gdje autori nisu izvukli emocionalni i dramaturški maksimum iz raspleta. Ali, "Akalarre" je svejedno vrlo dobar film.