ZAGREB - Zamislite da je već 2013. ili 2014. godina i da je u hrvatskom filmu nastupila smjena generacija. Redatelji Zrinko Ogresta i Vinko Brešan sve teže dolaze do filma, a umjesto njih novce za projekte kradu im talentirani pridošlice Hana Jušić, Sonja Tarokić, Juraj Lerotić, David Kapac i Ivan Livaković.
Zrinka Cvitešić i Marija Škaričić više ne idu iz filma u film, jer su im nove glumačke zvijezde Lana Barić, Iva Mihalić i Marina Redžepović preotele većinu poslova. Muška elita hrvatskih snimatelja također je pretrpjela potres, budući da na pulskom festivalu već dvije godine zaredom Zlatne arene pobiru njihove kolegice Bojana Burnać i Tamara Cesarec, a ni u animaciji nije bolje: tek što se Simon Bogojević Narath nametnuo kao najvažniji autor u toj filmskoj vrsti, primat su mu već počeli oduzimati animatori za koje još prije neku godinu nismo ni čuli, Zdenko Bašić i Ivana Jurić.
Znanstvena fantastika? Možda, jer institucije preferiraju etablirane filmaše i prije će sredstva za projekte dobiti netko s pedigreom. Ista je stvar u glumačkom poslu, kao i bilo gdje drugdje. Ipak, ima li razloga priželjkivati da se gore navedeni scenarij u dogledno vrijeme realizira? Itekako! Hrvatski film, naime, u neospornoj je krizi. Pravog domaćeg hita nema već nekoliko godina, naši filmovi predugo su odsutni s velikih A festivala, a inozemne uspjehe postižu tek animatori. U toj razmjerno blijedoj bilanci postoji ipak razlog za optimizam, a taj su razlog mladi filmaši.
Nova energija
Posljednje dvije godine, publika Dana hrvatskog filma, studentskog festivala FRKA i programa Kockice Zagreb Film Festivala mogla je uočiti kako se kvaliteta kratkih filmova u Hrvatskoj jako podignula. S Akademije dramskih umjetnosti i iz drugih fakulteta koji obrazuju za film (poput studija animacije u Zagrebu ili splitskog UMAS-a) u posljednje vrijeme je izišao ili upravo treba izići niz novih autora čiji filmovi plijene koncepcijskom zrelošću, redateljskom vještinom, dobrom glumom i visokom vizualnom kulturom. Čini se kao da u hrvatskom mladom filmu struji neka nova energija, kovitlanje koje sluti na dobro.
Tko su nadolazeće snage hrvatske kinematografije? Premda je 32-godišnji Juraj Lerotić pobijedio na nedavno završenim Danima hrvatskog filma odličnim polusatnim filmom “Onda vidim Tanju”, sastavljenim iz fotografija, prave su zvijezde ovogodišnje sezone dvije mlade redateljice, Hana Jušić i Sonja Tarokić.
Sonja Tarokić pobijedila je početkom travnja na festivalu studentskih filmova FRKA filmom “Kurvo!” koji je po mnogima najzreliji naslov koji je ADU proizvela u posljednjih nekoliko godina. Na istom festivalu, Hana Jušić osvojila je drugu nagradu filmom “Zimica”, a obje redateljice u suautorstvu su snimile za projekt “Sarajevo grad filma” 24-minutnu komediju “Pametnice”.
Hana Jušić rođena je 1983. u Šibeniku, a na akademiju je došla sa studija komparativne književnosti i anglistike. Prvi joj je zapaženi kratki film bio “Stric”, u kojem život mirne obitelji prekida nenadani dolazak rođaka iz Njemačke. Nagrađena “Zimica” ogoljen je i krajnje jednostavan film koji se najvećim dijelom sastoji od seksualnog odnosa para za koji se na koncu ispostavi kako je netom prekinuo vezu. Filmove Hane Jušić karakterizira precizna režija, sjajan rad s glumcima i fino gradiranje tenzije kojoj često isprva ne razumijete uzrok. Upravo priprema kratki film “Izlet” koji će biti njen prvi profesionalni rad.
Sonja Tarokić (1988., Zagreb) prvi je put skrenula pažnju filmskih krugova već u 22. godini kad je snimila studentski film “Crveno” o studentici koju kinji posesivna dalmatinska majka. Njen je pak drugi film - ovogodišnji “Kurvo!” - stvarna senzacija. Smješten na ljetni Pag, film pripovijeda o dvije prijateljice na ljetovanju: jedna ( Marina Redžepović) pati zbog rasapa veze, a druga uživa u ljetnoj romansi i osjeća prijateljicu kao prijetećeg “trećeg”.
Sumorno iskustvo
Riječ je o vizualno dojmljivom filmu izvrsne režije koji podsjeća na najbolje stvari Erica Rohmera ili Škotkinje Lynne Ramsay. Tarokić upravo priprema diplomski rad, a jedna od zamisli joj je dugometražni film u ambijentu školske zbornice.
“Pametnice” su prava scenaristička majstorija, film koji počinje kao komedija i nalikuje ženskoj verziji “Trgovaca” Kevina Smitha, da bi se naum u kojem jedna od dvije junakinje treba izgubiti nevinost korak po korak pretvorio u ponižavajuće, sumorno iskustvo. Obje suautorice složne su da hrvatskom filmu nedostaje prakse i kvantiteta. “Možda zvuči naivno i utopijski”, kaže Jušić, “ali treba nam nekog gerilskog zanosa. Jedino tako možemo dobiti neku konstantu, korpus filmova, stilske pravce, kvalitetu.”
I dok njih dvije uživaju nepodijeljene pohvale struke, kudikamo više kontroverzi pobuđuje Ivan Livaković (1982), neskriveni queer autor čiji filmovi izazivaju ili ushit ili žestoko osporavanje.
Queer autor
Sin u filmskim krugovima utjecajne glumice Nade Gaćešić Livaković, Ivan Livaković počeo je studirati režiju nakon što je apsolvirao pravo, a pažnju je skrenuo studentskim filmovima “Pink Express” i “Igra tucanja”. Ovog proljeća snimio je i prvi dugometražni film na videu “Bitchville”, kojem je na početak metnuo samoironični moto “prvi se mačići u vodu bacaju”.
Iako ga zovu “zagrebačkim Almodovarom”, Livaković je zapravo kudikamo bliži američkom alternativcu Greggu Arakiju i malo žešćem queer filmu, a ostvarenja mu karakterizira krajnja groteska i montažni eksperiment. Livaković je od HAVC-a dobio potporu i za cjelovečernji film “Svinjari” koji je autor definirao kao “višežanrovski satirični antimjuzikl” na temu celebrity-kulture.
A ako među odabranim autorima postoji jedan od kojeg se mogu očekivati u budućnosti hitovi, onda je to ponajprije David Kapac.
Zagorski specijalitet
Ovaj režiser - rođen 1986 u Zagrebu - oduševio je 2010. na Danima hrvatskog filma polusatnom komedijom “Trajna posudba” o posljednjem danu jedne kvartovske videoteke. Kapac je još uvijek student, zanat je pekao na nizu TV projekata (“Parlaonica”, “Instruktori”…), a već njegova studentska vježba “Kud' puklo da puklo” razgalila je publiku urnebesnim situacijama i gegovima, kakve ne nalazimo u profesionalnoj kinematografiji. Kapac upravo realizira u vlastitoj produkciji cjelovečernji horor “Zagorski specijalitet”. Jedva čekamo rezultat!
Tko snima njihove filmove? Uglavnom kolege s akademije za koje tamošnji profesori tvrde da su iznimno talentirana generacija. Bojana Burnać nešto je starija od njih (rođena je 1981. u Sisku), najprije se bavila fotografijom, odsjek kamere na akademiji upisala je 2000. godine, a tijekom studija kolegica ju je preporučila Matiji Klukoviću koji je upravo pripremao cjelovečernji prvijenac “Ajde, dan… prođi…”.
Zajedno su se dogovorili da film bude crno-bijeli, što mu je - usprkos skromnom budžetu - osiguralo konzistentnu vizualnu stilizaciju, a kada je nakon dvije godine dovršen, primljen je na prestižni međunarodni festival u Rotterdamu. S Klukovićem i Goranom Odvorčićem snimila je njihov prilog za omnibus “Zagrebačke priče”: svaki od njih napravio je svoju verziju tog kratkog igranog filma, međutim, Odvorčićev je na iznenađenje mnogih završio u službenom programu Cannesa. Burnać često radi s agilnom Irenom Škorić, a trebala bi snimati i dva kratka filma sa Zvonimirom Jurićem, redateljem sjajnog “Žutog mjeseca”, koji je proslavio Lanu Barić.
Poput Lauren Bacall
Izvanrednoj ekipi hrvatskih glumaca i glumica u tridesetima, koja je iznimno cijenjena u regiji, ubrzano se pridružuje i novi naraštaj. Lice koje nesumnjivo skreće pozornost je Iva Mihalić (Zagreb, 1985.).
Glumica fotogeničnog lica koje podsjeća na Lauren Bacall ili Isabelle Adjani (veliku pažnju izazvao je njezin fotosession u kojem se fotografirala u stilu američke pin up ikone Bettie Page), Mihalić ima potencijal da bude stvarna filmska diva, a nimalo glamurozni erotski prizori u “Zimici” Hane Jušić predstavljaju je i kao glumicu koja je spremna i riskirati. Iva Mihalić mogla bi konkurirati za onu poziciju koju danas drži Zrinka Cvitešić.
Marina Redžepović (rođena 1982. u Sisku, kći je poznatog vojnog komentatora Gorana Redžepovića) sasvim je drugi slučaj. Naočita, ali na svagdanji način, poput žene iz susjedstva, ova apsolventica Filozofskog fakulteta (francuski i komparativna književnost) počela je glumiti tek sa 25 godina, a ponajviše se iskazala u filmovima mladih redateljica (“Stric” Hane Jušić, “Crveno” i “Kurvo!” Sonje Tarokić), kao njihov svojevrsni alter ego, kroz likove ranjivih običnih djevojaka koje se ne mogu iskobeljati iz patrijarhalne zamke.
Jedna od takvih uloga je i u izvrsnom filmu “Hladna fronta” Uroša Živanovića, u kojem junakinja slučajno otkriva preljubu svog vjerenika. Svjesna je da bi glumačka karijera za nju mogla biti samo privremena opcija, no zasad ima angažman u predstojećem Livakovićevom filmu “Svinjari”.
Ambiciozni animatori
Pa dok u dokumentarnom filmu nema važnijih novih imena ( Goran Dević, Silvestar Kolbas i Robert Zuber već su odavno etablirani), animirana je scena iznimno živa. Na posljednjem Animafestu nagrađen je film “Soba” Ivane Jurić, koja je još studentica, no u usporedbi s njom Zdenko Bašić (rođen 1980. u Bestovju pokraj Samobora) već je afirmirani autor. Diplomirao je odjel animacije na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i prvi od svoje generacije uspio je napraviti kratki crtić “Guliver”, koji je lani dobio grand prix Dana hrvatskog filma.
Film je impresionirao Gibbonija, koji mu je povjerio izradu spota njegove pjesme “Žeđam” (Bašić ga je realizirao sa 9 godina mlađim kolegom Manuelom Šumbercom), a upravo se očekuje premijera njihovog novog zajedničkog projekta, animacije na 9-minutnu pjesmu “Vesla”.
Bašić je još kao student poslao svoj portfolio uglednim izdavačkim kućama i zahvaljujući tome dobio niz narudžbi za ilustracije, od kojih je najviše pažnje pobudila slikovnica “Alisa u zemlji čudesa”. Pa kao što su redatelji i glumci mlađe generacije neraskidivo povezani, tako i Bašić ističe da animatori s kojima se zbližio na studiju mogli napraviti opsežniji zajednički projekt po kojem će ih pamtiti. “Profesor Baltazar” nije bogomdan!