Kad jedno književno djelo postane tako masovno popularno kao što je slučaj s napuljskom tetralogijom Elene Ferrante, ono - prije ili kasnije - dobije nekakvu audiovizualnu adaptaciju. A kad se ta adaptacija pojavi, najčešća reakcija publike bit će ona tipična: “ali, knjiga je bolja”.
Raditi film po popularnoj i kanonskoj knjizi “visoke” književnosti obično je posao u kojem nema sretnog ishoda. Ishod će u boljem slučaju biti “ok, može”, a u gorem “komu je ovo trebalo?”
Ono što vrijedi za mnoge etablirane i popularne romane, pogotovo vrijedi za “Genijalnu prijateljicu” književnice ili književnika koji se krije iza akronima Elena Ferrante. Napuljski četveroplet romana Elene Ferrante iz mnogo je razloga živa muka za adaptatora. Za početak - enormno je opsežan građom, što znači da kino-film otpada u startu. Ima baš puno likova koje gledatelju nije lako upratiti. Po izvanjskoj fabulaciji, pripovjedni svijet Ferranteove pun je obrata i fabuliranja i naoko naliči sapunici. On je, međutim, istodobno i izrazito introspektivan, glavnina onog što se događa odvija se u nečijoj glavi, a čitav tekst počiva na ravnoteži između dječjih junak(inj)a i njihovih dječjih umova, te distancirane, zrele naracije odrasle Lenù Greco - distance koju u izvorniku ojačava čisti književni jezik. Tu finu igru perspektiva - dakako - nemoguće je prenijeti u audiovizualni jezik.
Kreativna ekipa
Međutim, “Genijalne prijateljica” pretvorila se u fenomen, i to ne samo u svijetu, nego i kod nas: dok četvrta knjiga u Hrvatskoj upravo izlazi, prve su tri prodane u 18 tisuća primjeraka. Bilo je stoga očito da će se Ferrante u nekom obliku pojaviti na nekom ekranu. Kad je već tako, čini se da smo dobili najbolju od mogućih opcija. Napuljsku tetralogiju, naime, kao seriju je proizveo HBO, tvrtka koja dio ugleda upravo gradi na finim mini-serijama po suvremenoj književnosti. HBO - međutim - nije “amerikanizirao” Ferrante, seriju je proizveo u talijanskoj koprodukciji, s talijanskim režiserom Saveriom Costanzom i na talijanskom jeziku s (ovaj put bitno više) dijalektalnog začina. Talijanska kreativna ekipa, pak, nije se odlučila ekranizirati čitavo napuljsko četveroknjižje. Procijenivši vjerojatno da bi to nužno dovelo do protrčavanja kroz radnju, talijanski su se autori opredijelili za osmodijelnu seriju koja prati samo jedan, prvi roman tetralogije. U osam epizoda - dakle - Costanzo i njegova ekipa pripovijedaju odrastanje djevojčica Lele i Lenù u napuljskom rajonu, njihove školske i srednjoškolske dane, sve do trenutka dok dvije prijateljice ne krenu oprečnim putevima: jedna prema školovanju, a druga - premda genijalna - prema braku bez ljubavi.
Costanzova TV serija na HBO-u bi premijeru trebala imati 19. studenoga. A povodom početka prikazivanja serije, te povodom izlaska prijevoda četvrtog romana ciklusa, u četvrtak je u Zagrebu pretpremijerno prikazana jedna - prva - epizoda.
Po jednoj epizodi, dakako, teško je suditi koliko će serija biti dobra. No, poklonicima Elene Ferrante možda će biti drago doznati barem dvije činjenice koje se iz prve epizode daju naslutiti. Da, izgleda će se serija vjerno držati predloška. I - da - u njoj su svi likovi, čitavo brojno susjedstvo sa zamršenom genealogijom u kojoj se nemali broj čitatelja znao zagubiti.
Dva para glumica
Prva epizoda serija počinje točno kao i prvi tom romana: u nekoj neodređenoj sadašnjosti, ostarjela Elena (Elisabetta De Palo) prima telefonski poziv u kojem doznaje da je njena prijateljica Lila netragom nestala. Ustaje, sjeda za računalo i započinje zapisivati ono što se pred nama rastvori kao veliki, osmosatni fleš bek. Vraća nas slikom i radnjom u napuljski siromašni rajon ranih 50-ih, gdje odrastaju dvije po svemu oprečne prijateljice: ambiciozna, racionalna i refleksivna pripovjedačica, te inteligentna, znatiželjna, ali i samodestruktivna i socijalno neambiciozna Lila Cerullo. Tijekom osam epizoda Lilu i Lenù glume dva para mladih glumica - dvije curice i dvije tinejdžerice. U prvoj epizodi, upoznajemo mlađe dvije. Lenù starmalo, s hladnom noirovskom točnošću glumi Elisa Del Genio, a Lilu tamnoputa, i na claudia-cardinaleovski način arhetipski talijanska Ludovica Nasti. Obje cure su izvrsne, a uparene su s očitom zamisli da budi fizički kontrast.
Prva epizoda prikazana na pretpremijeri uvodi nas u napuljski rajon, te prikazuje neke motive i odnose koji su u romanu retrospektivna digresija (recimo, kad bogati Caraccijevi lihvom otmu stolariju lokalnom stolaru). Zaplet kreće od trenutka kad Lenù prvi put opazi “genijalnu prijateljicu” zavideći joj na oštroumnosti u školi. Epizoda prati njihovo postupno zbližavanje, uključujući i zajednički nastup na školskom natjecanju. Kao klimaks prve epizode Costanzo i scenaristi su uzeli prizor selidbe lokalnog željezničara - pjesnika Sarreatorea. Kad Sarratore s obitelji bježi iz rajona, sirota udovica Melina - nesretno zaljubljena u oženjenog susjeda - doživi nervni slom i pobaca sve iz kuće kroz balkon. Tu scenu Costanzo režira tako da je naglašena perspektiva male Lenù: kao da mala odlikašica kroz svoje oči vidi što se dogodi sa ženama ako ostanu u toj dešperatnoj rupi. “Cliffhanger” prve epizode izgrađen je - pak - oko motiva kojem se tijekom prvog romana Ferrante opsesivno vraća. Djevojčice kroz okno za ugljen u podrum ubace lutke. Ustrašene siđu u podrum i ne nalaze ih.
Upoznavanje kvarta
Ako je po prvoj epizodi suditi, serija je pripovjedački relativno konvencionalna. Kako su bili svjesni da će gledatelja nevičnom predlošku zalijepiti o zid gomilom likova, Costanzo i njegovi koscenaristi odlučili su se na konformističko rješenje - naratoricu koja nas pilotira kroz radnju, objašnjava nam tko su likovi, bajpasira vremenske skokove i krpi nejasnoće u radnji. Pošto su bili svjesni da ne mogu u 53 minute prve epizode predstaviti i kvart i obitelji, scenaristi su se odlučili na kvart: u epizodi još nema roditelja Grecove, ali zato dobijete jasnu klasnu i geografsku predodžbu o prostoru. Svi oni koji su čitali Ferrante, vjerojatno su ostali osupnuti koliko je napuljski kvart (“rajon”) zatvoreno mjesto, u kojem nema uljeza i s kojeg se teško odlazi. U romanu se čak navodi da Lenù nije do zrele đačke dobi nikad vidjela obližnje more. To osjećanje zatvora u seriji je naglašeno fizičkom ograđenošću: rajon poput tamnice okružuju pruga i nekakav tvornički zid, a jedini izlaz je kroz tunel kojim nitko nikad ne prođe.
Redatelj serije Saverio Costanzo hrvatskoj publici nije poznat, no riječ je o u Italiji relativno afirmiranom režiseru. Sin glasovitog talijanskog TV voditelja Maurizija Costanza, Saverio Costanzo se pročuo kad je prvim filmom “Private” osvojio Locarno. Nakon toga se specijalizirao za upeglane, šminkerske, no umješno napravljene književne adaptacije - među njima i “La solitudine dei numeri primi/ Samoća primarnih brojeva”, ekranizaciji istoimenog hit romana Paola Giordana.
Po onom što smo vidjeli u 53 minute prve epizode, Costanzove se zanatske vrline očituju i u seriji. Na osnovu samo prve od osam epizoda teško je reći hoće li se serija osloboditi pomalo teretnog, deskriptivnog scenarija i filološke doslovnosti. No, režirana je dobro, izgleda izvrsno, a mala Lenù i Lila odlično su pogođene. Za jasniji sud, treba vidjeti više.