Šutnja je srebro. Referirajući se na film "Šuti", u kojem je glumila, i srebrnu medalju hrvatske repke na SP-u u Rusiji, glumica Lana Barić je začepila usta nacionalista koji su je napali zbog statusa na Fejsu napisanog nakon dočeka nogometaša u Zagrebu i nastupa Thompsona, piše Slobodna Dalmacija u uvodu intervjua s Lanom.
"Šteta. Malo je falilo da pobijedimo i u dočeku, ali protivnik je bio jači", zapisala je Lana i izazvala lavinu negativnih komentara, kao i napade desno orijentiranih portala koji su nju i još tri domaće glumice (Natašu Janjić, Tihanu Lazović, Jelenu Veljača) uhvatili na zub zbog izražavanja mišljenja u FB statusu. Reklamna kampanja filma "Šuti", s trakama zalijepljenim preko usana glumica, bila je vizionarska.
Jeste li slutili da će vaš komentar izazvati bujicu reakcija i javni linč na društvenim mrežama?
- Nisam slutila, ali me nije iznenadilo. Način na koji su komentari preuzeti i jest bio svojevrstan poziv na linč, ali i da je bio drukčije intoniran dogodilo bi se apsolutno isto, to je jasno. Nemojte me krivo shvatiti, ali meni je drago da se ovo dogodilo. Ja sam sve osobe koje su mi prijetile, vrijeđale me, diskriminirale ili govorile s mržnjom prijavila policiji. Kao što ću prijaviti policiji sve osobe koje će me nastaviti vrijeđati nakon ovog intervjua i svih ostalih koje ću dati ovih dana.
Ovom prilikom apeliram na sve žene, djevojke, djevojčice, na sva živa bića koja su zlostavljana, ugnjetavana, diskriminirana, vrijeđana ili pod prijetnjama da se nikako ne ustručavaju i da svako od navedenih prijave policiji. Znam da je teško vjerovati u sustav koji se u većini slučajeva pokaže potpuno disfunkcionalan, ali želim vjerovati da će policija odraditi svoj posao, znam da hoće, jer je nemoguće da su mržnja, netolerancija, cenzura, agresija i nasilje ono za što smo se borili.
Jeste li uopće gledali finale?
- Gledala sam sve utakmice naše reprezentacije.
Stručnjakinja za komunikaciju Aleksandra Kolarić je kazala da se radi o "komunikaciji iz kanalizacije"…
- Vi mislite da smo mi negdje drugdje, a ne u kanalizaciji? Ja živim za dan kad će ljudi na poziciji shvatiti da je u našoj državi sve nasađeno krivo od starta. Bilo je tu nekih privida normalnog društva kad se trebalo uskladiti s Europom, ali to je trajalo jako kratko i bilo je lažno, vidimo.
Jeste li uopće čitali sve komentare? Počašćeni ste nizom uvreda, pa i prijetnji…
- Snimala sam film tako da nisam imala previše vremena, ali inbox je prepun prijetnji, vrijeđanja, mržnje i falusa u erekciji. Naravno da to nije ugodno, ali zapravo me najviše rastužila činjenica da to jest slika naše države; gnjevni, nepristojni, nepismeni ljudi puni mržnje prema nekom koga ne poznaju. Ti ljudi su i gladni i žedni i tužni, to je jasno, obezglavljeni i u potrazi za Smislom s vrha Šimunovićeve, i za nekim tko će ih povesti u bolje. U potrazi još od 1991. I to je u nekim slučajevima potpuno legitimno, ali u ovom slučaju to ne mogu reći.
Marko Perković je jedan dobar biznismen koji evo od 1991. ljudima prodaje ono što se traži. Nije on ni nešto posebno darovit, a niti autentičan, ali je pametan i firma dobro radi. Može li on sad stati i reći svojoj kongregaciji – alo ljudi, nemojte tako, ružno je to, ne treba tako, kad je činjenica da njegovi slušatelji generiraju ogromnu količinu mržnje i agresije već godinama i da je to svima normalno. Može, naravno, ali neće, jer šta bi se desilo kad bi ti ljudi postali pismeni i počeli misliti svojom glavom? Pogađate. Propa bi posal.
Slabo poznajem Bibliju, ne znam što kaže o domovini i nacionalizmu, ali pouzdano znam da se bližnjeg svoga treba ljubiti kao samoga sebe. I tu je ta kvaka. Kako ih naučiti da vole sebe? Rat je završio, i to umjetničko ime je već odavno deplasirano, i na kraju - nije ni hrvatsko. "Hate won't make us great", to svi znamo, da se evo na engleskom izrazim kao i on. Zna to i Marko Perković.
Što vam ovaj slučaj govori o društvu, a što o društvenim mrežama?
- Već sam djelomice odgovorila na ovo pitanje. Ništa što se dogodilo oko ovog s nama nije novost. To sve znamo godinama. Ali je tužno da je tako, da se stvari ne mijenjaju, da su ljudi nepismeni, needucirani, puni gorčine, bijesa i agresije, i tako već godinama. To tako ne smije biti. Moja domovina, kako je ja vidim, nikako ne može počivati na mržnji i ne smijemo dopustiti da nam se prodaju lažne vizije domoljublja. Ljudi pune svoje unutarnje rupe u nedostatku istinskog sadržaja koji im država ne nudi, pogledajte samo kako izgledaju sva ta mjesta u Slavoniji i Lici, ja sam sve to prošla gostujući s predstavama. Tužno je, pretužno.
Među verbalnim napadačima se nalaze i mlađi građani RH. Što vam to govori?
- Govori da nemaju ništa za što bi se ovdje mogli uhvatiti, da slijepo tumaraju i troše vrijeme na besmislice. Ili odlaze.
Mislite li da se rulja još više razgalila jer ste žene?
- Naravno. Mizoginija je upisana u naše društvo, to su arhemomenti, šta će neke vještice govoriti protiv jednog ratnika heroja? Ono što je bitno jest da sve naše kćeri i te curice koje odrastaju u ovim vremenima ne gube snagu i hrabrost pred ovakvim i sličnim pritiscima. One imaju pravo vjerovati u nježnost, u ljubav i u sve istinske ljudske vrijednosti na kojima civilizacija treba počivati, a pogotovo u slobodu mišljenja i izražavanja stavova koji nisu općeprihvaćeni. Nećemo biti vojska poslušnica, ušutkati nas nećete niti ćemo dopustiti da našu državu gradite na temeljima kao što su cenzura, mržnja, bijes i agresija. To nisu naše vrijednosti.
Shvaćate li ovo kao nekakav srednjovjekovni lov na vještice prenesen u virtualno doba?
- Odmah smo etiketirane, da ne bi bilo greške, naravno. Ali, a propos kanalizacije gore spomenute, mogle smo nas četiri biti i Ninja kornjače, jel tako? Ja evo sebe vidim malo kao Michelangela. A zašto nismo? Problem našeg društva jest da sve stvari mora staviti u određen kalup kako bi ih se moglo razumjeti. To je vrlo glupo i usko razmišljanje, a nije tajna da su svi hrabri ratnici upravo ispred ekrana svojih mobitela, tableta i kompjutera.
Pozvala bi sve te hrabre da stanu na scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, pred po 770 ljudi svaku noć, i da im sve to što meni imaju reći kažu tamo – sami, izloženi, ogoljeni, s pozornice, javno, neskriveno, tijelom i dušom prisutni. Ja bih kupila kartu da to vidim. Ali znate li što me je razveselilo i što mi je ispunilo srce? Sve te pozitivne poruke koje sam dobila od poznatih i nepoznatih, divna pisma iz raznih krajeva države i šire. Ti su ljudi moja utočišta, moja država. Hvala im od srca.
Hoćete li odsad paziti što pišete na Fejsu ili i dalje pisati ono što mislite?
- Ako me pitate bih li opet pisala ovako nešto i hoću li – naravno da hoću. Otvorit ću sad i Instagram. Jedino na što ću paziti jesu gramatika i interpunkcija, dvije stvari za koje ljudi koji su mi prijetili nisu nikad ni čuli. Ovo sve što nam se dogodilo, razumijete, mora nam biti jasan poticaj da još jasnije i transparentnije izražavamo svoje stavove, da nikako ne šutimo zbog nekolicine australopitekusa s grane i bananom u ruci, uz dužno poštovanje toj lijepoj majmunskoj vrsti, ali oni su evolucijski iza nas. Mi ćemo sve te hejtere rado prigrliti jednom kad siđu s drveta i kad im ljubav bude osnovna premisa, možda ćemo ih naučiti i ije i je, i č i ć, i rječcu ne, i veliko i malo slovo. Ali, dotad, cure će govoriti, cure će biti glasne i cure će se čuti.
Sve ovo je u drugi plan potisnulo činjenicu da ste upravo završili snimanje novog filma "Tereza 33" na lokacijama u rodnom Splitu. Je li vam to stišalo veselje ili ste se držali TBF-ove "ništa mi neće ovi dan pokvarit"?
- Meni je drago da je tako. Mi smo i htjeli raditi ispod radara, u miru, jer nam uvjeti nisu išli u prilog. Zato i nismo išli vani ni sa kakvom objavom na početku snimanja. Radili smo ga u Splitu u sezoni, po vrućini, za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva i "Ultre". Sve su to stanovite prepreke koje su nam stvar mogle otežati, ali nisu. Imali smo izvrsnu ekipu, ispred i iza kamere, divne studente UMAS-a i druge splitske filmaše i ta sinergija sa zagrebačkima je urodila jednom od najljepših atmosfera na setu kojima sam svjedočila.
Sve je bilo pet puta bolje nego što sam mogla zamisliti. Snimanje filma nije prirodno stanje, radiš po 12-13 sati, dižeš se u 5 (da se svaki dan dižeš u 5 i samo sjediš 12 sati bilo bi očajno naporno); mi smo svojevrsna privremena familija okupljena na određeno vrijeme oko istog cilja, kao neko malo samoodrživo pleme, i odnosi znaju biti intenzivni, ali ta vrsta zajedništva je divna i na kraju mogu reći da sam istinski sretna zbog načina na koji smo radili.
Kako vam je bilo u formativnom gradu i formativnom kvartu (Split 3)?
- Bilo mi je divno, kako sam i mislila da će biti. To je kvart moje bake, na Trsteniku sam išla u osnovnu školu i veliki dio svog djetinjstva provela sam tamo. Meni je ta arhitektura i danas fascinantna, kad se popneš na vrh Dinka Šimunovića tamo, s jedne strane onaj pogled na Henrika Znidaršića i te čudnovate zgrade, s druge strane Smisao i more. I ono igralište između – i sablasno i lijepo u isto vrijeme, a zapravo beskrajno tužno.
Iznenadila se jesam koliko su ti kvartovi propali, ja sam zadnjih 20 godina u Splitu baš rijetko, travnate površine su neuredne, većina livada u gradu oko kojih smo se motali su pune psećeg izmeta, dole na Žnjanu je hrpa smeća gdje god da se okreneš, strašno mi je to sve skupa. Zgrada mog vrtića u Šime Ljubića s donje strane izgleda kao da će se svaki tren sručiti na Bračku ulicu. Nama je sve to jako dobro igralo za film, ali ako gledaš kao čovjek, tužno je.
Taj kvart je građen po mjeri čovjeka i ptica, i onda mi je žao vidjeti da propada. Ja sam malo dolazila i imam jasnu sliku u glavi kako je to bilo onda kad sam tu bila često ili stalno. Taj vrtić, to je najbolja slika. Slika mog vrtića "Velimir Ronkulin" je potpuno drukčija od slike koju imaju djeca koja idu u taj isti, ali "Ružmarin".
Hoće li "Tereza 33" betonirati Split kao poželjnu lokaciju CRO filma?
- Ako mislite na strance i ove visokobudžetne produkcije koje su dosad pokazivale interes za našu obalu, onda ne. Nije ovo reklama. Kod nas nema ni previše mora, ni obale, Palače nema uopće niti užeg i šireg centra grada, mi smo se skoro pa isključivo držali Splita 3. Ovo jest autorski film nevelikog budžeta i nadam se da će biti autentičan i sadržajno i vizualno i ta arhitektura i propadanje svih tih divno zamišljenih kvartova samo podcrtavaju mediteranske odnose i njihovu krhkost. To smo htjeli, to nam je bilo bitno.
Službeni sinopsis "Tereze 33" kaže da film prati glavnu junakinju Terezu, ženu u ranim 30-ima, kojoj se zbog spleta okolnosti mijenja životni put. Koji je splet okolnosti, ako nije tajna?
- Nije neka tajna, ali jest zajednička odluka da ne izlazimo van s previše informacija dok film ne bude gotov, stvara se neka percepcija koja se poslije usklađuje s filmom i u tom srazu dođe do raznih kratkih spojeva. Osim toga, zašto razglabati o procesu, ako će se vidjeti finalni proizvod. Proces je za nas koji smo unutra, a gotov film za vas koji ste van. Ono što je meni osobno punilo srce jest činjenica da, iako smo Irena, Danilo i ja u projektu već godinama i jako ga osobno doživljavamo, svi ostali koji su došli naknadno tretirali su ga kao svoj i svi skupa smo bogatiji s puno, da ne kažem more, prijateljstava što i jest onaj Smisao s vrha Šimunovićeve.
S ovim filmom ste se okušali i kao scenaristica…
- Zvuči lako kad to tako kažete. Ja sam to pisala u rasponu od 14 godina, nekad s pauzama po godinu-dvije, razvijali smo ga s jako puno skript doktora, ali na kraju sam završila s nekom svojom verzijom s kojom sam jako zadovoljna i zapravo sam sretna da u snimanje nismo ulazili ranije. Ono što se ljudima zna dogoditi kad dugo radiš na tekstu jest da ti iz nerazumijevanja ili vlastitih osobnih preferencija krenu gurati scenarij u nekim smjerovima koji nisu tvoji. Ja sam u ovih 14 godina i odrasla i rodila dijete i postala druga osoba, veliki su to skokovi, ali je scenarij ostao moj, naš i kao našeg smo ga i snimili.
Kako vam je bilo izgovarati replike i rečenice koje ste sami napisali? Jeste li ih bolje osjećali?
- Ništa mi to nije bio teret, dapače. Da ne zvučim pretenciozno, ovo je jedan od najboljih setova na kojima sam radila i sretna sam da je tako. Scenarij sam još malo korigirala tijekom snimanja, tako da jesam "multitaskala", ali mi ništa nije bilo teško. Jer su ljudi bili divni. Ja, istina, očekujem puno od ljudi, očekujem izvrsnost, ne znam zašto bismo išta radili da bismo sebi olakšali ili da bi bilo prosječno, ja to ne dam, ali istovremeno i sama radim ko konj, nije da očekujem puno od drugih, a ja vamo ladim jaja. Ne volim površnost, puno je površnosti i banalnosti danas, to mi se ne sviđa i to ne afirmiram.
Je li režija potencijalni idući korak za vas?
- Da, ja bih to htjela, ali postoje dvije stvari. Prvo, ja još uvijek imam jako puno "svog" posla koji me ispunjava i uveseljava i želim ga raditi. Ti kad režiraš film, realno ti je fokus na tome nekoliko godina. Drugo, mislite da bi mi dali novac za film, meni? Sada? To je baš materijal za jedan loš vic.