Godine 1999. NATO je kao reakciju na sukobe na Kosovu otpočeo 78-dnevno bombardiranje Srbije. Emilija Gašić je tad bila mala djevojčica

Godine 1999. NATO pakt je kao reakciju na ratne sukobe na Kosovu otpočeo 78-dnevno bombardiranje ratnih i infrastrukturnih ciljeva u Srbiji. Tako se rat koji je s prekidima osam godina buktio u susjednim državama prvi put preselio na teritorij režima koji je te ratove izazvao, onog srbijanskog Slobodana Miloševića. Srbijanski su građani prvi put upoznali dio ratne stvarnosti, a to je ostavilo jak pečat na cijelu jednu generaciju.

Generaciju koja sada počinje snimati filmove.

Dio te generacije je i mlada redateljica Emilija Gašić (1991) koja je o tom iskustvu snimila film "78 dana". Njen film prošle je godine premijerno prikazan na festivalu u Rotterdamu, dobio glavnu nagradu na srpskom festivalu u Paliću, a sad je potkraj kruga festivalskog života imao i hrvatsku premijeru u Puli.

"78 dana" bavi se svakodnevicom jedne obitelji iz Vrnjačke Banje tijekom tih 80-ak dana zračnog rata. Tu malu ratnu kroniku Gašić je, međutim, odlučila ispripovijedati na redateljski neočekivan način. Njen je film snimljen tehnikom "found footage" kojom se nakon "Blair Witch Projecta" dosta koriste horori, a u hrvatskoj su je kinematografiji na način sličan Emiliji Gašić koristili Tomislav Radić i Ognjen Sviličić u filmu "Što je Iva snimila 21. listopada".

Kao i kod Radića i Sviličića, i u "78 dana" fokalizator je djevojčica koja neprestance drži VHS kameru u ruci. Ta djevojčica je starija od triju sestara u obitelji iz jugozapadne Srbije. Ona počinje snimati VHS kamerom kad je bombardiranje još nejasna prijetnja. Nastavlja snimati tijekom 78 dana, i to uglavnom djetinja ludiranja: ples, presvlačenja, blesiranje po livadama. Snima kako se starija sestra zaljubljuje u zgodnog beogradskog prebjega (Pavle Čemerikić). U pozadini snimaka diskretno proviruje velika politička priča: oca (Goran Bogdan) rano u filmu mobiliziraju, mater (Jelena Đokić) preplašena je za njega i istanjenih živaca. U mjesto pristižu prebjezi iz bombardiranog Beograda, prelijeću avioni, u daljini se vide bljeskovi i čuje tutnjava, obitelj i susjedi sudjeluju u protu-NATO prosvjedima, izvikuju parole, crtaju slogane. Ipak, glavna pažnja nije posvećena političkom kontekstu, nego ponajprije najmlađoj sestri Tijani (Viktorija Vasiljević), živahnoj i ćudljivoj 10-godišnjakini koja šarmom, temperamentom i glumom drži film na okupu. Redateljica je u Q & A rekla da je lik Tijane zapravo tadašnja ona.

Film je majstorski režiran. Ima ritma i šarma, "found footage" je odlično proveden i iskorišten. Ono što ostaje dvojba je pitanje balansa između privatnog i dječje perspektive, te javnog i perspektive odraslosti. Zakucavajući se potpuno u točku gledišta djeteta, Gašić izbjegne išta politički reći o toj epohi, tim zbivanjima i društvu, jer ih potpuno interiorizira kroz dječje, ne-analitične oči. U škotskom filmu "Aftersun" Charlotte Wells, filmu na koji "78 dana" podosta sliči, to je nadoknađeno okvirnim scenama sada odrasle junakinje koja analitički kontekstualizira dječju sebe. Kod Emilije Gašić te "naknadne pameti" nema, to je redateljičina odluka koju se treba poštovati, no ne i nužno voljeti. Ipak, "78 dana" je nesumnjivo dobar film.

"78 dana" samo je jedan od nekoliko zapaženih ex-YU filmova koji su prikazani u Puli u regionalnom programu i/ili programu manjinskih koprodukcija. Najbolji od njih je vjerojatno slovenski "Kaj ti je deklica?/Dobre djevojke" debitantica Urške Djukić o kojem smo pisali s festivala u Berlinu. A u Puli je igrao i još jedan zapaženi slovenski film. To je "Obiteljska terapija" redateljice Sonje Prosenc.

"Obiteljska terapija" bavi se jako bogatom, privilegiranom obitelji koju čine roditelji (Marko Mandič, Katarina Stegnar) i kćer tinejdžerka (Mila Bezjak). U dom obitelji pristiže jednog dana zagonetni Francuz (Aliocha Schneider) za kojeg se ispostavilo da je biološki sin oca iz davne ljetne avanture. Dolazak naočitog mladca prodrma učmalu obitelj. Ocu se raspire fantazije o obiteljskom zajedništvu. Majka je sumnjičava prema uljezovim nakanama, ali je on seksualno privlači. Kćer vidi priliku za bijeg od roditelja koji je prezaštićuju i guše. Sve to eskalira na obiteljskom, buržujskom partiju na kojem je glavna zvijezda, glumeći sebe, Konstrakta.

"Obiteljska terapija" je film koji jasno i lako odaje uzore. Temeljno polazište filma je Pasolinijeva "Teorema". No, ima tu jako puno od Rubena Ostlunda (uključujući i jedan performerski nastup sa zavijanjem a la "Kvadrat"). Na koncu, ima tu i puno grčkog weird wavea, stvari koje podsjećaju na "Očnjak" i "Alpe". Sve je to začinjeno- rekao bih, tipično slovenskih- samo-flagelantskim odnosom prema bogataškoj klasi. Pri tom je to bogatstvo u filmu dobrano apstraktno: otac obitelji je pisac u krizi, zapravo ne radi ništa, pa je podrijetlo enormnog imutka misterij.

S puno se jakih uzora oboružala slovenska autorica. Iz filma se vidi da ima dobar i iscizeliran ukus. No, tamo gdje treba iskoračiti iz kino-lektire i pokazati svoj glas, počnu problemi. Motivacije likove nisu uvijek najuvjerljivije, pripovjedni plot-twisti ostavljaju dojam da su nategnuti, a klasna i socijalna slika je grubo shematična. Film, međutim, izvrsno izgleda, produkcijski dizajn i kamera su efektni, a Prosenc pokazuje lijep dar za začudnu mizanscenu. Spomenimo, uzgred, da malu, ali efektnu i za nju ne baš uobičajenu ulogu u filmu ima i naša Judita Franković.