GLOBUS

Havel, umjetnik koji je sjedio u Uredu predsjednika: Njegovi dnevnički zapisi pretočeni su u film

O filmu o dramatičaru Havelu za Globus govori češki redatelj Slávek Horák
Viktor Dvořák kao Vaclav Havel

Ima tome pet godina da su pronađeni dnevnici Václava Havela, zapisi što ih je češki dramatičar bilježio 1970-ih i 1980-ih, u doba kad su ga tadašnje komunističke vlasti više puta slale u zatvor, kad se s kružokom intelektualaca okupljenih oko njega prvo tiho pa sve glasnije bunio protiv ondašnjeg režima. Dnevničke zapise pronašao je David Dušek, unuk Havelova dugogodišnjeg bliskog prijatelja Zdeneka Urbáneka. Kod Urbáneka je Havel, za godina dok je bio politički disident, pretpostavlja se, i pohranio te bilježnice, ne želeći da dođu u krive ruke.

Dijelove tog dnevnika pisao je i u zatvoru, njegovi suradnici kažu da je to radio ne bi li si zaokupio pažnju. Jedno je vrijeme u zatvoru uspijevao pisati i drame. Baš u vrijeme kad je Dušek pronašao dnevnike, češki redatelj Slávek Horák i koscenarist na filmu Rudolf Suchánek radili su istraživanje za potrebe scenarija, pripremali se snimati biografski igrani film o Havelu.

“Havel” je nedavno prikazan na Zagreb Film Festivalu, a Horák nam je, u intervjuu za Globus, ispričao da su im i ti dnevnici, među ostalim, poslužili kao nekakav manji vjetar u leđa, dali neočekivan, a autentičan uvid u dio Havelovih razmišljanja o sebi samome, dapače o onome čega se u životu - stidio. Redatelju su došli u pravi čas, jer makar za Havela ima, kako kaže, “duboki respekt”, posve je jasno da nije kanio raditi hagiografiju o čovjeku koji i onako u percepciji većeg dijela češke javnosti gotovo da i nema mana.

“Havel je volio oko sebe okupljati ljude od ideja, s njima satima nadugačko raspravljati o umjetnosti, politici, filozofiji. Zdenek Urbánek bio je nešto stariji, Havelu je bio poput mentora. Puno su se družili i bili bliski 1970-ih i kasnije. Dušek, Urbánekov unuk, dnevnike je našao nakon smrti djeda, kad je krenuo sortirati djedovu arhivu. Sprijateljio sam se s Dušekom, imao sam sreće da mi je na uvid dao novootkrivene dnevnike, tad javnosti još posve nepoznate. To su bilježnice ispisane Havelovom rukom. Ti dnevnici su fascinantni, prozor su u svijet Havelovih razmišljanja, u posve intimne, privatne misli. Piše kako vidi sebe, što osjeća prema svojim postupcima i sebi samome.”

U njima piše i o svojem uhićenju 1977. godine. Tada je u zatvoru proveo četiri mjeseca i potpisao ponižavajući papir na kojem stoji da se više neće baviti politikom. Zauzvrat su ga pustili. “Havel je to, otkrivaju dnevnici, držao svojim najgorim potezom u životu. I kao da je ostatak svog života radio sve da ispravi tu moralnu pogrešku koju si je zamjerao”, govori Horák. Dnevnici su Havelovo samopropitkivanje. U njima meditira nad svojim pogreškama, muče ga etičke dvojbe. Govore kakve je nedoumice imao, gdje je bio neodlučan. Naposljetku su ti zapisi Horáku poslužili tek kao inspiracija, iz njih ne crpi događaje niti scene za film, više su mu bili svjedočanstvo o Havelovoj osobnosti. U dnevniku su i dijelovi svakodnevice, zapisi o sitnim dnevnim obavezama, odlasku kod zubara, radovima u vrtu...

Što Česi danas predominantno misle o Havelovoj političkoj ostavštini?

“Češko je društvo jako polarizirano. Nije to samo tipično za Češku, slično se događa u mnogim drugim zemljama. U toj politički i svjetonazorom podijeljenoj Češkoj, uz one koji jako drže do Havela, glasni su i oni koji smatraju da je Václava Havela nadišla povijest, da je njegovo političko nasljeđe stvar daleke prošlosti. Misle da je bio smiješna naivčina, nikako ozbiljan političar. Ali, to su ljudi koji općenito misle da umjetnost nije bitna, da se život sastoji samo od liberalne ekonomije i da u politici nema mjesta za ljude poput Havela. Havel je, prvo i osnovno, bio jako pošten i za mene je to najsnažnija poruka njegove ostavštine, za Češku jako bitna. Jer poštenje nije vrlina koje danas puno ima u češkoj javnosti. Dijelom je i to bio razlog zašto sam htio napraviti ovaj film”, govori redatelj. Horák se ne bavi Havelom državnikom, govori o Havelu mladom dramatičaru, za politiku u početku i ne osobito zainteresiranom, prati njegov razvoj do 1989. godine, do njegove kandidature za predsjednika, pripovijeda o njegovu privatnom životu, piscu kojega progone policija i tajne službe i koji je u svojem krugu poznat, među ostalim, i po više ljubavnih afera.

Film počinje za Praškog proljeća, 1968. godine, kratko vrijeme uoči sovjetske intervencije. U to doba, u njegovim tridesetima, Havel ima praizvedbu drame “Vrtna zabava”; sa skupinom mladih umjetnika radi u teatru Divadlo Na zábradlí.

Predstavu gleda i tadašnji čehoslovački predsjednik, reformama sklon Alexander Dubček. Po završetku predstave, dok publika pozdravlja dramatičara, Havel na pozornicu poziva Dubčeka, traži da njega posebno pozdrave, jasno je da za Dubčeka ima veliki respekt. Dubček koji je u to doba uspijevao u Čehoslovačkoj donekle zadržati slobodu izražavanja ipak s nelagodom prima te Havelove zahvale, dobro zna da ga to u konačnici može skupo koštati.

Već u ljeto 1968. godine sovjetskom intervencijom Dubček je svrgnut s vlasti, a Havelove drame puno više izvode u inozemstvu negoli kod kuće. U to doba neko vrijeme preživljava radeći u pivovari, politika ga zapravo relativno slabo zanima sve dok sa suprugom Olgom za jednog rock-koncerta ne doživi policijsku brutalnost i politički besmisao - vlasti prekidaju svirku koja im se čini subverzivnom, glazbenike kasnije procesuiraju pred sudom. Havel je bijesan, okuplja ljude, osnivaju udrugu za zaštitu uhićenih rokera.

Oni će 1977. godine sastaviti Povelju 77 koju potpisuju mnogi intelektualci i koja uskoro dolazi do zapadnih medija. U Povelji objašnjavaju da se u Čehoslovačkoj ne živi u skladu s ustavom, da nema zajamčenih im sloboda. U Horákovu filmu zanimljiva je scena u kojoj Havel i njegov prijatelj i glumac Pavel Landovski, vodeći ljudi koji su pokrenuli krug oko Povelje 77, pokušavaju dobiti potpis Alexandera Dubčeka. Dubček je u kućnom pritvoru, nijem ih u nelagodi gleda s terase, dok Landovski i Havel odlaze neobavljena posla. Zbog Povelje 77 komunisti će Havela uhititi i strpati u zatvor. Slijede godine kad će više puta završiti iza rešetaka, u jednom period u zatvoru u kontinuitetu ostaje nešto više od četiri godine, izlazi bitno narušena zdravlja.

Film, među ostalim, prati odnos Havela i njegove dugogodišnje supruge Olge, žene koja mu je bila potpora, od koje je puno puta tražio ohrabrenje, koju je volio, ali unatoč tome često varao upuštajući se u razne ljubavne afere. Nije to od nje ni krio, lakše mu je valjda bilo nositi se s prevarom ako je objelodani. Ipak, Olge se nikad nije htio odreći. Ne čudi, bila je osoba, barem je tako pokazuje film, koja je imponirala unutarnjim balansom, politički puno ranije osviještena negoli budući predsjednik.

U jednom trenutku supruzi predlaže da njih dvoje žive skupa s njegovom ljubavnicom. “Ljubavnica ili žena? Teatar ili politika? Zar doista misliš da možeš imati to sve?” pita ga Olga nakon što je ljubavnica i sama ojađena neobičnim prijedlogom odjurila iz restorana, supružnike ostavila same.

Kad se sprema kandidirati za predsjednika, od Olge traži potporu, bitno mu je imati je uza sebe, osjeća kao da ne može uspjeti bez nje.

“Znam da u emotivnim pitanjima nisam bio pošten koliko sam htio i koliko si ti željela. Da sam te puno puta povrijedio... ali ti si oduvijek bila moja prva dama.” “Ja bih radije bila tvoja jedina dama”, odvraća mu Olga koju glumi Anna Geislerová.

Horáku je ovo drugi igrani film. Prije pet godina snimio je prvijenac “Kućna njega” koji je 2015. prikazan na Zagreb Film Festivalu.

“Kućna njega” dobrim se dijelom temelji na životu njegove majke. “Ona je meni silno inspirativna osoba. Tragajući za temom za novi film, bilo mi je najvažnije ponovo naći osobu oko koje ću graditi radnju, lik iz realnosti dovoljno karizmatičan da me okupira. A, poslije moje majke, meni najinspirativniji jest, zaključio sam, Václav Havel. (smijeh) Tako za mene počinje rad na filmu, pronalaskom jakog lika. Moj prvi film je bio intimistički, u ovaj sam htio unijeti nešto politike, češke povijesti, tražio neki širi kontekst. Rastao sam fasciniran Havelom, piscem, borcem za ljudska prava, disidentom, zatočenikom, kasnije predsjednikom. Nisam ga nikad osobno upoznao, vidio sam ga jednom-dvaput na ulici, na nekim javnim događanjima”, kaže redatelj.

Viktor Dvorák, glumac koji igra Havela, toliko mu fizički nalikuje da u prvom trenutku gledatelj dvoji jesu li neke sekvence dokumentarni materijal, a ne igrane scene.

“Fizička sličnost mi je bila jako bitna, jer svaki Čeh dobro poznaje Havelovo lice. Tražio sam dobrog glumca koji i fizički nalikuje Havelu. Dugo ga nismo uspijevali naći. Jer nema niti jednog velikog češkog glumca koji bar mutno fizički podsjeća na Havela. Došao sam do točke kad sam gotovo odustao, a onda me je smiješna koincidencija povezala s Dvorákom. Čim sam ga ugledao, znao sam da je to moj Havel. On je čak i kao osoba, karakterom, sličan Havelu, ugodan, tih, zaljubljen u teatar, vrlo pristojan, ima u njemu i neke Havelove poniznosti. Više mi je ljudi, koji su Havela jako dobro poznavali, reklo da im je nevjerojatno koliko njih dvojica sliče, jer ne samo da Dvorák fizički nalikuje, a i priča poput Havela, već prirodno ima i neke njegove geste, čak i prirodno hoda slično kako je on hodao. Obojica su rođeni početkom listopada pa se smijemo i toj nebitnoj koincidenciji.”

Viktor Dvorák ovu ulogu drži bitnom ne samo profesionalno, jako respektira Havela kao političara, a kao glumac obožava Havela dramatičara. “Havel jest na koncu ušao u politiku, postao i predsjednik, ali nikada nije bio nekakav standardni političar, uvijek je u njemu ostao umjetnik koji je sjedio u Uredu predsjednika, i mnogima je zbog toga bio simpatičan.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2020 22:53