Dvadeset i sedam godina Allegra Gucci šutjela je o ubojstvu svoga oca, poznatog poduzetnika i nasljednika modnog carstva Maruzija Guccija, no sada je odlučila ispričati svoju istinu. U novoj knjizi koja je upravo izašla u Italiji pod naslovom "Fine dei Giochi" (Kraj igara) mlađa od dviju Guccijevih kćeri iznosi svoju stranu događaja koji su joj iz korijena promijenili život. Uoči izlaska knjige prvi put je progovorila i za medije – u dva intervjua, u talijanskom Vanity Fairu, koji joj je posvetio naslovnicu, i dnevnom listu Corriere della Sera, Allegra Gucci priča o svom životu, o svemu što je proteklih godina proživljavala, ali i vrlo jasno daje do znanja da film Ridleya Scotta "House of Gucci" i nema previše veze s istinom. Barem ne njezinom.
Da prekine s šutnjom navele su je brojne neistine o njezinoj obitelji koje je slušala godinama. "Moj život i život moje sestre Alessandre bio je kontinuirano ponavljanje tih činjenica. Svaki put kad se pričalo o nama, evo i te užasne fotografije: beživotni Maurizio Gucci, u lokvi krvi u atriju zgrade u Via Palestro. Nitko se nikada nije zapitao što osjećamo. Do sada nisam govorila jer sam bila u iluziji da će se jednog dana sve zaboraviti i da ću imati prostor za sebe. Danas, sa svojih 40 godina, znam da ovo nikada neće završiti. Zato sada govorim».
A onda je došao film Ridleyja Scotta "House of Gucci", "loša karikatura", kako ga je opisala koji joj je bio okidač. "Htjela sam reći svoje. To dugujem svom ocu, koji više nema glasa, i svoje dvoje djece: voljela bih da se, kako odrastaju, oslanjaju na činjenice koje je ispričala njihova majka".
Govoreći o svom životu Allegra je otkrila kako je imala poprilično tešku mladost. "Da sumiram svoju mladost? Imala sam 11 godina kada je moja majka, Patrizia Reggiani, operirala tumor na mozgu. Imala sam 14 godina 1995. godine, kada je moj otac ubijen u Milanu. Dvije više kada je moja majka uhićena i potom osuđena kao naručitelj njegovog ubojstva."
Jednom dok je hodala cestom, priznala je, toliko joj se toga skupilo da je poželjela da je pregazi automobil. "Umjesto auta prošao je bicikl s majkom i djevojčicom. Djevojčica me pogledala i nasmiješila se. Taj ću osmijeh zauvijek pamtiti jer me podsjetio da ljubav postoji pored ove tragedije". Danas je lako reći što mi se dogodilo. Ali tada sam bila malo više od djevojčice koju je preplavio jedan tsunami"
Uslijedile su zatim godine posjeta zatvoru San Vittore, gdje joj je majka služila kaznu od 17 godina. Njezina majka, otkriva Allegra, ima mnogo nedostataka, ali i jednu veliku vrlinu: nevjerojatan duh preživljavanja. "U zatvoru je držala dva tvora, ostala je vitalna i velikodušna. Svaki tjedan smo joj donosili paket s odjećom, posteljinom i hranom jer je htjela jesti samo jela koja je kuhala baka Silvana, njezina majka. Bile su to duge godine, odricanja, duboke boli. Svi pričaju o tome tko je u zatvoru, ali ne o rodbini koja satima čeka u redovima, usred očaja, prilagođavajući život ritmuzatvora. O onima koji rade u zatvoru da i ne govorimo. U zatvoru San Vittore u Milanu pronašlasam više ljudskosti nego u vanjskom svijetu".
Pričajući o ključnim događajima iz povijesti njezine slavne obitelji Allegra Gucci, među ostalim, dotakla se i dana 27. ožujka 1995. kada joj je ubijen otac: "Nisam išla u školu, mama je ušla u moju sobu i rekla mi: 'Otac ti je mrtav'. Zatim je otišla. Od tada moja obitelj i ja nemamo mira". Uslijedile su, priča nadalje, pravne bitke, lažne rekonstrukcije. Odlučila je upravo iz tog razloga studirati pravo, kako bi sve to razumjela.
No tko je zapravo bio Gucci?
"Film ga je prikazao kao slabog, razmaženog. To je sve laž. Tata je bio bistar, vrijedan radnik", kaže Allegra Gucci. "A moja majka je bila lijepa žena kojoj su se udvarali. Nikada se ne bi uvalila na zabavu." Dodaje kako su ostali joj u sjećanju zajednički vikendi u Forte dei Marmi, nogometne utakmice kada su bili "jedna sasvim normalna obitelj".
Za svog oca kaže i da je bio veliki vizionar, kao što pokazuje Green Book, dokument iz 1989. o budućnosti Guccija. "Čini se kao da je danas napisan, često zaboravljamo kakav je poduzetnik bio i što je postigao; da je za prekretnicu Guccija zaslužan on, a ne Domenico De Sole. Upravo je on, na primjer, želio trojac američkih talenata (uključujući Toma Forda,) da rebrendiraju Gucci. Sjećam se i posljednjeg vikenda s njim u Parizu, samo ja i on. Jedne večeri, u hotelskoj sobi, nakon posjeta Louvreu igrali smo karte. Sjećam se njegovih bosih nogu koje zapravo nikad nisam vidjela. Taj trenutak intimnosti natjerao me da shvatim koliko sreća može biti normalna".
Prema njezinom svjedočanstvu roditelji su joj se rastali deset godina prije ubojstva. "Borbe između bivših su bolne za djecu, mama je digla barijere, ali sam pronašla pisma u kojima tata moli mamu da nas češće viđa. Koristila sam svaki trenutak kako bih bila s njim".
Prisjećajući se pak odnosa s majkom dok je bila dijete kaže kako je imala svoj način da je voli, što joj je bilo dovoljno. "Nije joj bilo lako samoj odgajati dvije kćeri. I za sve to joj hvala. Bila je tu ona, njena ljubav, njena kreativnost". Bilo je grešaka, priznaje Allegra Gucci, ali situacija se stvarno počela mijenjati 1992. kada je Patriziji dijagnosticiran maligni tumor na mozgu. Tek kasnije, otkrilo se da je bio dobroćudan. "Ali sjećam se noći plakanja od straha od njezine smrti. Intervencija je bila vrlo invazivna i od tog trenutka više ništa nije bilo isto. To smo primjetili po nekim banalnim stvarima: voljela je kartati i čitati, no odjednom se više nije mogla usredotočiti. Uvjerena sam da je ta operacija utjecala na njezino ponašanje. A i da danas utječe na nju."
Nakon očevog ubojstva godinama je vjerovala da joj je majka nevina. "Bila sam uvjerena da je ona iz toga isključena. Ta čvrsta uvjerenost me održala dok sam joj nosila pakete u zatvor i sve tegodine provela pomažući joj, proučavajući suđenja, pokušavajući jednom zauvijek otkriti njezinu nevinost. Govorila je da "nije nevina, ali da nije ni kriva": dvosmislene riječi, naravno". To što je njezina majka govorila da "nije kriva" smatrala je da time aludira na manipulaciju koju je pretrpjela od ljudi koji su iskoristili njezinu krhkost, no sporna je bila izjava da "nije nevina" koja je, kako je otkrila, pokolebala njezinu sigurnost. "Ali to je bila moja majka: zar je moguće ne vjerovati vlastitoj majci?"
A onda je jednog dana Patrizia Reggiani na televiziji napola sve priznala. "Nazvala sam je tražeći objašnjenje. Na kraju je ispalila: "Pa sve što sam napravila, učinila sam samo za vas dvije". Dakle, nešto je učinila". Osjetila sam prazninu pod nogama. Ponor. Osjećala se ismijano.
Iako danas još uvijek tvrdi da ne zna cijelu istinu sigurna je da joj je majka bila dobra žena, ali vrlo ranjiva. Čak se i slaže da je čuvena rečenica koju je izgovorila njezina majka donekle i istinita. "Nisam glupa i ne oslobađam je krivnje, ali sigurno je jedna od njezinih mana bila to što je vjerovala krivim ljudima. Tu je onda i tumor koji joj je, tko zna, možda promijenio moć kritičkog prosuđivanja". Danas s majkom "strpljivo ponovno gradi dijalog", a kad je riječ o oprostu on se, kaže, mora zatražiti.
Nakon svega što je prošla naučila je i lekciju "da u životu moraš dobro procijeniti ljude koji su ti bliski. Morate razumjeti kome možete vjerovati. I razlikovati ih od onih koji su pored vas samo zbog koristi. Život je težak. Ali i lijep. Ono što trebate učiniti je uspjeti pronaći lijepo u ružnom. Morate moći vidjeti te male, svijetle iskrice sreće usred sve boli."