Martin Scorsese ne daje samo tako pristanak da ga snimaju, a prvenstveno odbija biografske dokumentarce. Popriličan je popis mladih i starijih filmaša koji su pokušali dobiti njegovu životnu priču, ali redatelj "Taksista" ih je sve redom otpilio. S Rebeccom Miller bio je nešto drukčiji slučaj, ipak je ona kći uglednog književnika Arthura Millera – iz njegova trećeg braka – i supruga glumca Daniela Day-Lewisa, koji je u dva navrata surađivao sa Scorseseom ("Bande New Yorka", "Doba nevinosti"). Nju nije mogao tek tako odbiti, pogotovo što se ona godinama spremala za taj projekt, a pritom je i prilično zapažena redateljica (osobito su joj bili hvaljeni filmovi "Osobno ubrzanje" i "Maggiein plan"). Njezina je namjera bila snimiti cjelovečernji dokumentarac, no kad je počela gomilati materijal sastavljen iz intervjua s njegovom obitelji, prijateljima i suradnicima te inserte iz njegovih filmova, shvatila je da joj je potreban širi format. Naposljetku se zaustavila na dokumentarnoj seriji od pet dijelova, nazvala ju je "Mr. Scorsese", u kojoj još ponešto nedostaje, na primjer, razgovor s Francisom Fordom Coppolom, koji mu je pomogao da Ellen Burstyn nastupi u njegovu filmu "Alice više ne stanuje ovdje", a izostao je i njegov česti glumac Joe Pesci. Za Coppolu ne znamo, ali kad su pitali Pescija zašto se ne pojavljuje u "Mr. Scorseseu", odbrusio je da mu se rad u filmovima "Dobri momci" i "Casino" smučio, i da mu je već bilo dosta antipatičnih gangstera. Nema veze, inserti iz tih filmova bili su poprilično zastupljeni, tako da nam se čini da je Pesci jedan od sugovornika u "Mr. Scorseseu".
Redateljica je dobila solidan uvid u Scorseseov obiteljski album, tako da smo vrlo dobro upućeni u njegovo djetinjstvo i dječačke dane. Svi preci su mu podrijetlom sa Sicilije, a kako je stanovao u blizini njujorške četvrti Mala Italija, gotovo da se osjećao Talijanom. Po prezimenima njegovih tadašnjih prijatelja očito je da je tražio takvo društvo (serija je posvećena jednom od njih, povremenom glumcu Robertu Uricoli, koji je umro prošle godine), imao je astmu što ga je isključilo iz sportskih aktivnosti, isprva je namjeravao postati svećenik, ali kako nije položio prijemni ispit za bogoslovni fakultet, preostala je samo njegova druga ljubav - film. Kao dječaka roditelji su ga vodili u kino, gdje su ga odmah opčinili Rossellinijev "Rim, otvoreni grad" i De Sicini "Kradljivci bicikla". Premda je na fakultetu studirao engleski, uspio je 1967. režirati svoj prvi dugi igrani film "Tko kuca na moja vrata?", u kojem je glumio Harvey Keitel, zaštitno lice mnogih njegovih kasnijih filmova.
Redateljica posebno spominje "Gadne ulice" (Mean Streets), u kojima je prvi put surađivao s Robertom De Nirom, njega mu je pak preporučio Brian De Palma. Scorsese se brzo povezao s prvacima novog Hollywooda, uz De Palmu i Coppolu tu su bili i George Lucas i Steven Spielberg, a njegov stil ostavio je traga i izvan Amerike. Tako su se "Gadne ulice" posebno dopale Jean-Lucu Godardu. Ipak, film koji ga je prometnuo u redatelja o kojem se govori bio je "Taksist". U njemu glavni protagonist (De Niro) mašta o atentatu na američkog predsjednika kako bi skrenuo pozornost na sebe, sve dok ne upozna maloljetnu prostitutku (Jodie Foster) i ne shvati da je njezin makro (Keitel) puno veća opasnost po društvo nego neki političar. "Razjareni bik" zacementirao je njegovu suradnju s De Nirom, katkad ne baš ugodnu, osobito zbog boca umjetne krvi koju je trebalo prolijevati po glumcu. Ipak, sve se to dalo podnijeti u odnosu na "Posljednje Kristovo iskušenje", film koji je zbog kontroverznosti promijenio producenta i izazvao međunarodni skandal.
U "Dobrim momcima" Scorsese se dokazao kao virtuozan redatelj, jer je koristio kadrove po nekoliko minuta. Sharon Stone žalila se da je u "Casinu" upala u muško društvo i da to nije bilo lako izdržati. Bilo je to već razdoblje kad je svaki novi redatelj bio ozbiljan pretendent za Oscara i to je napokon ostvario krimić "Pokojni", holivudska verzija južnokorejskog akcića "Pakleni poslovi". Nagradu su Scorseseu uručili Spielberg, Lucas i Coppola, što je bila manifestacija njihova zajedništva. Scorsese je inače poznat kao filmaš koji uzvraća dobročinstva, a dio svoje zarade ulaže u restauraciju stranih remek-djela. Jedno od njih je "Boja nara" Sergeja Paradžanova, film kakav u Americi nikad ne bi mogao biti snimljen.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....