Vladi Antonevicz, vojnik, snajperist izraelskih elitnih postrojbi, slučajno je pogledao video koji je zabranjen na YouTubeu odmah nakon što je stavljen na taj servis jer je prikazivao mučno ubojstvo dvojice mladića, jednog od njih muslimanske vjeroispovijesti, ispod zastave s kukastim križem. Za ubojstvo su odgovornost preuzeli neonacisti u Rusiji, iako se poslije sve pokušalo zataškati. Bilo je to 2007. godine, prizor mu nije izlazio iz glave i odlučio je istražiti cijeli slučaj. Vojnik židovske vjeroispovijesti počeo se pretvarati da je i sam neonacist, sedam je godina živio s tom skupinom, vrlo često riskirajući vlastiti život. Iz tih sedam godina njegova života nastao je film “Zasluga za ubojstvo” koji je prikazan ovih dana u sklopu programa Kontroverzni ZagrebDox.
‘Volim promatrati ljude’
Dok razgovaramo o filmu, pitam ga je li mu, dok je bio vojnik elitnih postrojbi, ikada palo na pamet da će nakon toga postati redatelj dokumentaraca? “Bio sam snajperist gotovo tri godine, volim optiku i volim promatrati ljude. Ako spojite to dvoje, dobit ćete filmskog redatelja”, odgovara i nastavlja: “Meni je bio prirodan prijelaz s teleskopa na leće kamera. Postoji niz sličnosti između posla kojim sam se prije bavio i snimanja filma. Potrebne su iste sposobnosti, način razmišljanja i ponašanje: strpljivost, isključenje emocija, fokusiranje i potpuna svijest o tome što se događa oko vas. Jedina je razlika da redatelj lovi vremenske kapsule ljudskog ponašanja, a ne život”.
Glavni razlog zašto je počeo snimati film bio je potresan video koji je vidio na YouTubeu. Prvi je korak bio da se približi neonacističkim grupama. Kako je postigao da mu vjeruju? “Kada je riječ o zatvorenim kriminalnim grupama, glavni je element vjerovanja vrijeme. Gotovo sedam godina njegovao sam osobne odnose s vođama skupine i glavnim članovima. Jednom kada su mi glavni počeli vjerovati, to je otvorilo vrata i za sve ostale.”
Postulat Mihalkova
“Nije bitno”, nastavlja, “snimate li neonaciste ili američke predsjedničke kandidate, razumijevanje psihologije oponenta ključ je uspješnog intervjua. Treba kontrolirati atmosferu na setu - jedan je od kinematografskih postulata Nikite Mihalkova kojeg smatram korisnim. Ako želite prirodnu, ljudsku reakciju osoba s druge strane kamere, morate postići da se osjećaju zaštićeno i ugodno. Ne kritizirati, ne suditi, ne odbaciti ih kao luđake. Moj je posao da se osjećaju dobro. Na neki način to je moj jedini posao”. Antonevicz tumači kako su mu tijekom snimanja njegovi osjećaji i osobna mišljenja bili posve nerelevantni, ostavio ih je po strani: “Neka je to i vrag osobno, i dalje ću ga tretirati s poštovanjem. Ne zato što je to prava stvar koju treba učiniti, nego zato što je to prava stvar u tom trenutku, za film, za misiju koju imate pred sobom”. Vrlo je mala skupina snimala film, što je, također, smanjilo pritisak: “Bilo smo nas trojica, Dim ‘Shuravi’ (to je pseudonim, op.a.), John Cherny i ja.
Izljevi mržnje
‘Shuravi’ i ja bili smo pred kamerama većinu vremena pa se činilo da je prisutan samo jedan snimatelj”, kaže Antonevicz, a na pitanje je li, nakon sedam godina snimanja, uspio zaključiti što s tim ljudima nije u redu, odgovara: “Ateist bi rekao da su oni životinje koje vodi njihov bazični instinkt, da ubiju drugog. Vjernik bi rekao da su zlo. Na kraju dana glavno pitanje nije što je pogrešno s tim ljudima, nego što ne valja s nama. Tihom većinom, tzv. dobrim ljudima. Loši su momci jaki samo kada su dobri momci slabi”. Pitam ga je li uspio pronaći išta pozitivno kod tih ljudi? “Postoji pozitivan aspekt u svakome, čak i kod najvećih barbara koje možete zamisliti. I to čini ljudsko iskustvo kompleksnim. Problem s našim površnim razumijevanjem ljudske prirode je da često brkamo opis nekog čovjeka s moralnim vrlinama. Naučio sam se, u jednoj fazi života, riješiti deskriptivnog pristupa svijetu s obzirom na to da je riječ o lažnom, često izmanipuliranom pogledu. Ubojica je i dalje ubojica pa makar imao naljepnicu na čelu na kojoj stoji ‘borac za ljudska prava’”.
Nije mu bilo teško, kaže, suzdržavati se i kod najgorih izljeva mržnje, ljudi koji opravdavaju holokaust, a koje su pred njim izrečene u filmu: “Podsjetio bih vas da živim u Izraelu, zemlji koja je okružena psihopatskim režimima, s ništa manje sumanutim ideologijama. Antisemitizam i negiranje holokausta svakodnevica su u našem ‘susjedstvu’. Ne govorim o onome što se priča po ulicama, nego o službenom stavu vlada u mnogim arapskim zemljama. Uključujući i one koji sjede u UN-ovim vijećima za ljudska prava. Trebao bih, zapravo, dati kredit neonacistima: barem ne poziraju kao aktivisti za ljudska prava”.
Snimajući film, bio je više puta u životnoj opasnosti. Primjerice, jedan od vođa radikalne desnice Dmitrij Demuškin u jednom je trenutku, kako bi ga primio, zahtijevao da odjene zaštitno odijelo, nakon čega je pucao u njega. Znao je, objašnjava redatelj, da ga neće ubiti pred kamerama: “Pedeset ljudi je promatralo događaj, 50 svjedoka, jedan od njih lako je mogao biti FSB-ovac. Znali smo to Demuškin i ja. On nikada ne bi sebe doveo u opasnost. Bio je to proračunati rizik s moje strane i mislim da je bio vrijedan toga. No, najopasnija scena je s članovima Formata 18 (sumnja se da su odgovorni za ubojstva stotine imigranata, op.a.). Da su znali o čemu je u stvari naš film, o ubojstvu u koji je umiješana i njihova banda, nikada ne bismo izašli živi iz te šume”.
Pitam ga kako to da policija, za razliku od njih, nije pronašla ubojicu: “Ruskoj policiji bilo je zabranjeno istraživanje ubojstava zato što je FSB, bivši KGB, inicirao ubojstva, na samom početku. Ljudima koji nisu upoznati s prirodom ruske ‘političke tehnologije’ to vjerojatno zvuči kao teorija zavjere, no pustit ću da Putinov rezime govori sam za sebe. Da, pronašao sam tko je odgovoran za ubojstva, jasno ih vidite i u filmu. No, to su samo figure na šahovskoj ploči. Da bi se vidjelo tko pomiče figure, mora se gledati malo više. Da se Vladimir Putin želio riješiti neonacista, koji su stvarni problem Rusije, nikad o njima više ne biste čuli. Problem postoji jer on treba problem kako bi opravdao svoj korumpirani režim”.
Moralni problem
Snimatelj John Cherney i sam redatelj žive u Izraelu, no “Shuravi” je ostao živjeti u Rusiji, što je, tumači Antonevicz, “vrlo nezgodna situacija i utjecala je na to što mogu, a što ne prikazati u filmu. On je talac na neki način i vrlo je jasna linija koju ne smijem prijeći kako ne bih ugrozio njegov život. Naučio sam prihvatiti da neke činjenice trebaju ostati u tami. Da, imam moralni problem s tim. No, to je moj moralni problem i nosim se s tim. Treba uzeti u obzir i to da prava opasnost u priči ne prijeti od neonacističkih budala”.
Na pitanje hoće li njegov dokumentarac biti prikazan i u Rusiji, Antonevicz odgovara protupitanjem: “A što mislite”.