PIŠE JURICA PAVIČIĆ

Izabrani najbolji hrvatski filmovi: Prema kritici, sve što je bitno dogodilo se u - Jugoslaviji

'H8'
Nakon 20 godina provedena je nova anketa među kritičarima. Pobijedio je film ‘H8‘. Na trećem mjestu je ‘Tko pjeva zlo ne misli‘

Ako je suditi po hrvatskoj kritici, sve što je u domaćem filmu bitno - dogodilo se u Jugoslaviji. Štoviše - sve najvažnije u hrvatskom filmu dogodilo se u jednom razmjerno kratkom periodu od polovice pedesetih do sedamdesetih.

Tako bi se dalo zaključiti po rezultatima ankete o najboljim hrvatskim filmovima u izboru filmskih kritičara koji su objavljeni prekjučer. U izboru uvjerljivo dominiraju filmovi nastali između 1955. i 1980. Među trideset filmova koji su se našli na vrhu lista u trima kategorijama, samo su tri nastala nakon 1990.

Decenijski izbor najboljih hrvatskih filmova nastao je na poticaj filmskog nakladnika i publicista Veljka Krulčića koji je na prijelazu stoljeća bio urednik filmskog časopisa Hollywood. Taj je list 1999. i 2000. organizirao sličan izbor u tri kategorije: igrani, dokumentarni i animirani.

Dvadeset godina kasnije, Krulčić je samoinicijativno proveo novu, sličnu anketu. Pozvao je 38 članova Hrvatskog društva filmskih kritičara da ponude svoj izbor top 20 u trima kategorijama. S obzirom da su pravila anketiranja bila slična kao 1999. i 2000., najzanimljivije je pitanje bilo: koliko će filmova nastalih u međuvremenu naći mjesto na listi? Te - koliko se u dvadeset godina kanon promijenio?

Prevelike sličnosti

Anketa je pokazala: vrlo malo. Rekli bismo čak: razočaravajuće malo.

Doduše, u odnosu na ankete iz 1999/2000 promijenila su se dva pobjednika izbora: kao najbolji igrani izabran je "H8" umjesto "Tko pjeva zlo ne misli", a kao najbolji animirani "Surogat" umjesto "Satiemanije". Ali, u vrhu su u principu ostali isti filmovi. U izboru igranih filmova, prvih je šest istih kao 1999., samo je Golikova zagrebačka komedija pala s prvog na treće mjesto, drugi je film postao prvi, a treći - "Rondo" - drugi.

U izboru animiranih filmova, pet od šest prvoplasiranih je istovjetno kao i 2000., ista su i dva prvoplasirana filma, samo što su odmijenili mjesta. U izboru dokumentarnih filmova redoslijed prva tri je potpuno isti, od šest najboljih iz 2000. pet ih je i danas tu, a na šestom se mjesto samo promijenio naslov istog režisera, Krste Papića ("Specijalni vlakovi" koji su sada četvrti odmijenili su "Nek se čuje i naš glas" koji je bio peti).

Ne može se - ukratko - govoriti o nekim ozbiljnim revalorizacijama u posljednjih dvadeset godina. Kanon hrvatske klasike doima se kao nepomično zatvoren, a ako se i primijete neke sitne promjene, one se ponajprije tiču autora koji su 1999. iz političkih razloga bili nevidljivi i manje prikazivani. Takav je slučaj s Nedeljkom Dragićem ili Vatroslavom Mimicom, koji su i tada bili prisutni na listama, ali upadljivo niže.

Trojica klasika koje hrvatski kritičari očito najviše cijene su Vatroslav Mimica, Krsto Papić i Ante Babaja. Mimici su se u prvih 20 našla tri igrana i dva animirana filma. Papiću jedan igrani ("Lisice") i rekordna četiri dokumentarna, a "Babaji" po dva igrana i dokumentarna. Nedeljku Dragiću i Borivoju Dovnikoviću u prvih su 20 po tri animirana filma.

Vrijedi spomenuti i to da se na listi igranih našao i Antun Vrdoljak ("Glembajevi" su 18.), no ne i Bulajić. Bulajić se zato našao na 10. mjestu liste dokumentarnih sa svojim dokumentarcem o potresu "Skopje 63".

image
'Tko pjeva zlo ne misli'

Ono što je - ipak - najveća neobičnost ove ankete kritike je posvemašnje odsustvo filmova nastalih nakon Jugoslavije. Njih je u kritičarskoj anketi malo, a uglavnom su se našli ispod desetog mjesta.

U izboru igranih filmova, samo se jedan film nastao nakon 1990. ugurao u prvih deset: "Što je Iva snimila" (2005) Tomislava Radića, osebujni "found footage" u Dogminom stilu kojeg kritika drži najboljim hrvatskim igranim filmom 21. stoljeća. Radićev se film našao na desetom mjestu. U prvih dvadeset još su tri filma nastala nakon Jugoslavije: Brešanov "Kako je počeo rat na mom otoku" (1996) je četrnaesti, "Oprosti za kung fu" (2004) Ognjena Sviličića petnaesti, a Matanićev (2016) "Zvizdan" šesnaesti.

Srbenka na prvom mjestu

Slučaj je još drastičniji u izboru animiranih filmova. Među prvih 20 nema ni jednog filma nastalog nakon SFRJ, a najsvježiji film u top 20 je "Čudesna šuma" Milana Blažekovića iz 1986. Taj se film našao na 19. mjestu.

Nešto je bolja situacija tek sa suvremenim dokumentarcima. U prvih 20 našlo se čak 8 dokumentaraca nastalih nakon 1990. Najviše je plasirana "Srbenka" (2018) Nebojše Slijepčevića - sedma, a osmi je autobiografski oproštajni film "Dobro jutro" Ante Babaje (2007). To je i jedina od kritičarskih lista na kojoj se mogu naći i razmjerno friški filmovi: "Majči" (2018) Josipa Lukića je trinaesta, "Na vodi" (2018) Gorana Devića osamnaesti, a "Dum spiro spero" (2016) Pere Kvesića dvadeseti. Kritika je očito prepoznala da je posljednje desetljeće bilo zlatno doba hrvatskog dokumentarca. No, anketirani su ipak na najviša mjesta uvrstili provjerene klasike.

image
'Surogat'

Treba reći - nije tako samo kod nas. Razne ankete koje se provode u svijetu, uključujući i slavnu decenijsku anketu Sight & Sounda, pokazuju da je filmski kanon jako zatvoren prema filmovima nastalim nakon 70-ih. Novi filmovi teško stječu status klasika, a na prvim su mjestima takvih izbora redovno naslovi nastali između 40-ih i 60-ih. Pred desetak godina anketa slična Krulčićevoj provedena je u Rumunjskoj - zemlji koja u komunizmu imala zatvorenu i provincijalnu kinematografiju, ali joj je film postao globalno pomodan u 21. stoljeću. Ipak, čak su i tamo prva mjesta na listi (opet) su zauzeli klasici iz 60-ih i 70-ih. Nije stoga čudo da je tako i kod nas.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 00:39