JEDAN OD VAŽNIJIH FILMSKIH DOGAĐAJA NA ZAGREBDOXU Dnevnik vlastitog umiranja začinjen karakterističnim humorom Pere K.

Pero Kvesić žali što ne živi u Švicarskoj ili Nizozemskoj gdje je eutanazija dozvoljena, jer bi tada sam mogao odlučivati o svojoj sudbini. Već dugo mu je funkcionalno manje od dvadeset posto pluća, što znači da bi ga mogla dokrajčiti najobičnija gripa ili slična upala. Srčani udar smatrao bi zgoditkom na lutriji, jer tada bi sve bilo gotovo u trenu i bez mučenja. Što, međutim, ako se razvije tumor i počnu napadi gušenja ili nepodnošljive glavobolje? Treba iznaći rješenje kako da se najefikasnije skonča. Da se popne na krov trokatnice u kojoj je već osam godina njegova obitelj i skoči dolje? Bilo bi to kako treba, jer najgore je kada se tako nešto radi s manje visine pa ostaneš polomljen ali još uvijek na životu. U prizemlju mu, međutim, živi punica, a takav prizor joj nikako ne bi hti...