BREŠAN MEĐU GUBITNICIMA

JURICA PAVIČIĆ Nagrade Europske filmske akademije završile su blagim, no meni ugodnim iznenađenjem

Nagrade Europske filmske akademije - dodijeljene u subotu navečer u Berlinu - završile su blagim, no meni osobno ugodnim iznenađenjem.

Pobjednik je talijanski film “La grande bellezza”, satira na rimsko visoko društvo redatelja Paola Sorrentina. Sorentinov film osvojio je nagradu za najbolji film, režiju, za najbolju mušku ulogu te montažu.

Tako je nadmašio favorizirane rivale, poput “Adele” (koja je ostala bez i jedne nagrade), te španjolskog filma “Blancanieves” koji je ostao na jednoj nagradi - onoj za kostimografiju. Među gubitnicima je svakako i belgijski film “Broken Circle Breakdown” Felixa Van Groeningena koji je imao najviše (pet) nominacija, i spao na jednu nagradu - onu glavnoj glumici Veerle Baetens.

Gubitnik Brešan

Među gubitnicima je (ovaj put očekivano) i Vinko Brešan sa “Svećenikovom djecom”. U kategoriji u kojoj je bio nominiran pobijedio je danski film “Ljubav je sve što ti treba” redateljice Susanne Bier. U konkurenciji dvojice inozemno manje poznatih filmaša te Almodovara koji je nominiran s jako lošim filmom, Susane Bier se pokazala kao očekivani ziher izbor: razmjerno poznata žena redateljica s dopadljivim, no vrlo konvencionalnim filmom koji ima veliku međunarodnu zvijezdu (Pierce Brosnan) i ima potencijal da prelazi nacionalne granice.

I pobjednički film “Velika ljepota” također je mogao biti nominiran u Brešanovoj kategoriji, jer u osnovi jest riječ o otkačenoj, neobičnoj komediji. Sorrentinov film svojevrsna je postmodernistička, razigrana parafraza Fellinijevih “Dolce vita” i “Osam i pol”.

Stogodišnja švora

Junak filma je Jep Gambardella (Toni Servillo), novinar, propali pisac i dendi, svojevrsni estetski arbitar rimskog visokog društva koji priređuje razuzdane umjetničke tulume i klatari se između intelektualne kreme i buržujskog jet seta. Prateći Gambardellu, Sorrentino nam prikazuje apsurdnu galeriju rimskog visokog društva. Tu su propali pisci, njihove srednjovječne ljubavnice, aristokrati koji žive u prnjama u podrumu a vlastitu palaču komercijaliziraju kao muzej, pa čak i jedna sasušena stogodišnja švora-svetica.

Paolo Sorrentino u svijetu europskog filma nije novopridošlica. “Velika ljepota” mu je šesti film, a tijekom karijere važio je za ljubimca Cannesa, koji je gotovo sve njegove filmove premijerno prikazao u konkurenciji. Sorrentino se probio 2004. drugim filmom “Konzekvence ljubavi” u kojem Toni Servillo - glumac kojeg je u dobroj mjero otkrio - glumi svjedoka protiv mafije koji je prinuđen život provoditi u dosadnom hotelu uz švicarsko jezero.

Portret Andreottija

U svom četvrtom filmu “Il Divo” (Božanstvo, 2008.) uzburkao je talijansku javnost time što je načinio satirički politički portret najdugovječnijeg faraona talijanske politike, vječitog demokršćanskog premijera i ministra Giulija Andreottija. Sorrentino je 2011. godine snimio i svoj prvi film na engleskom jeziku “There Must Be the Place” u kojem Sean Penn glumi ocvalu irsku novovalovsku zvijezdu. Film je naslovljen po pjesmi Talking Headsa koji se u filmu i pojavljuju u bizarnom spotu.

Sorrentino je redatelj koji uvelike dijeli kritiku. Jedni ga drže briljantnim stilistom i majstorom filmske forme, drugi praznim postmodernističkih pozerom koji virtuozno režira - ništa. Barokno retoričan, stiliziran i autoreferencijalan, Sorrentino je redatelj koji je sušta suprotnost minimalističkim, neorealističkim trendovima koji su u europskom filmu prevladavali negdje od konca 90-ih do danas. Ostaje vidjeti je li njegova pobjeda naznaka neke nove promjene dominantnog ukusa ili je naprosto riječ o bljesku jednog zaista dobrog filma, meni osobno najdražeg u Sorrentinovoj filmografiji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. siječanj 2022 17:13