Triler "F20" spada u filmove kojima je put od začetka do realizacije trajao neobično dugo. Ovaj triler redatelja Arsena Ostojića nastao je po predlošku koji je pred jedanaest godina napisao scenaristički debitant, službenik Sabora Hrvoje Sadarić.
Scenarij nepoznatog politologa 2008. je čak dobio nagradu na uvaženom američkom konkursu za nerealizirane scenarije. Ali, u hrvatskoj filmskoj kulturi, koja ne voli "spec scripts" (scenarije koji nisu nastali po narudžbi), Sadarićev "F20" ostao je u ladici puno desetljeće, a da nikoga u branši nije zanimao.
Neobičan naslov
Na koncu ga se latio Arsen Anton Ostojić, redatelj neobično raznolikog, eklektičnog i čudnovato neujednačenog opusa. Kako projekt nije prolazio povjerenstva, Ostojić i njegovi (ko)producenti "F20" su na koncu proizveli u neovisnoj produkciji. Ta off produkcija se - treba reći - u filmu ne vidi. Produkcijski i vizualno film izgleda potpuno profesionalno, ne ostavlja dojam alternativnog garažnog proizvoda, a problemi koje film ima - a ima ih - manje su produkcijski i režijski, a više koncepcijski i dramaturški.
Neobični naslov Ostojićevog filma - "F20" - gledatelju je objašnjen već na uvodnoj špici: F20 je, naime, medicinska šifra za shizofreniju. Junakinja filma je Martina (Romina Tonković), raskalašena studentica koja preko ljeta radi kao dostavljač u pizzeriji svog oca (Mladen Vulić). Raznoseći pizze, upozna Filipa (Filip Mayer), zagonetnog i lijepog mladića koji svaki dan dvaput naručuje istu pizzu. Martini se naočiti osamljenik svidi, pa se uz malo upiranja uvuče u njegov život, ali i krevet. O Filipu sazna tek toliko da su mu roditelji na vikendici, da uopće na izlazi i po cijeli dan igra "first person shooter" igrice. Martina i njena još razularenija prijateljica Irena (Lana Ujević) kane tog ljeta pobjeći na Zrće, ali Martini to brani despotski i odviše zaštitnički otac. Stoga junakinja nagovori novopečenog mladića da zajedno ukradu očeve novce i autom pobjegnu na Pag. Ona - međutim - ne zna da je njen novopečeni suučesnik ozbiljni shizofreničar koji je netom prestao uzimati tablete.
Uloga igrica
U filmu koji nosi naslov po medicinskoj šifri za shizofreniju, teško je - dakako - dugo sakriti shizofreniju kao motiv. Ipak, dojam je da bi Sadarićev i Ostojićev zaplet bolje funkcionirao da film vlastite karte otkriva postupnije. Nakon početnog tumačenja naslovne šifre, još prije najavne špice vidimo postupak koji će postati režijski provodna nit filma: Filip, naime, u subjektivnim kadrovima svijet vidi vizualno deformirano, i to u formi igrice s tekstovnim menijima. Kad nedugo potom u filmu vidimo flash back (ili forward, ne znamo) na razgovor sa psihijatricom, prilično nam je jasno što slijedi - junakinja se, i da ne zna, upecala na opasnog luđaka. S tim saznanjem, daljnji razvoj priče nije preveliko iznenađenje, a dodatni je problem i to što na dva važna mjesta u sižeu Sadarić i Ostojić film ozbiljno podupiru o slučajnost.
Drugi aspekt filma koji neće svakom biti po guštu je onaj ideološki. "F20" - naime - uvelike počiva na motivima dvoje tiranskih roditelja koji vlastitu djecu zlostavljaju - jedan fizički, druga psihički. Rasplet filma - međutim - sugerira da je taj i takav "strogi odgoj" zapravo bio razborita predostrožnost, jer se svi belaji u filmu dogode kad lakomisleni sinovi/kćeri razmetni ne slušaju savjet zaštitničkih roditelja. Toj latentnoj konzervativnosti filma treba pribrojiti i način na koji film prikazuje igrice. One se u "F20" prikazuju u duhu koji potpiruje moralnu paniku, a u zapletu filma funkcioniraju u kao okidač za psihički slom.
Alen Liverić i Mladen Vulić u 'F20'
Usprkos spomenutim pripovjedačkim rupama, "F20" nije film bez vrlina. Arsen Ostojić je zanatski potkovan, vješt režiser eklektičnog stila koji tematski svaštari, a stil prilagođava temi. Takav je slučaj i sa "F20" koji od špice preko muzike do dizajna izgleda danny-boyleovski popeglano, ušminkano i (unatoč malom budžetu) relativno raskošno. Skokovi s jedne fakture slike i s jednog medija na drugi su izvedeni bešavno, halucinogeni fleš-bekovi snimljeni su zanimljivo, a akcijske su scene dobre - toliko dobre, da središnji akcijski blok filma zanimljivošću bitno nadvisuje scenaristički nerazvijeni finale. Općenito, dojam je da bi "F20" bio bolji da ga je Ostojić posve usmjerio prema akcijskom filmu, jer dijelovi koji bi trebali počivati na psihološkom suspensu pate od shematičnih likova i pripovjedne predvidivosti.
Žanrovski film
U hrvatskoj kinematografiji žanrovski su filmovi - nažalost - rijetkost. Činjenica da su rijetkost zapravo nije čudna. Desetljetno iskustvo je naime pokazalo da hrvatska publika masovnije hrli na samo jedan žanr hrvatskih filmova - a to su dijalektalne ili slengovske komedije. Hrvatski režiseri i producenti stoga se ili usmjeruju na festivalske filmove, ili na takvu vrstu regionalnih hitova.
Kao triler, "F20" ulazi u teren koji su posljednjih godina okupirala samo dva domaća filma, oba nezavisna - "Nije sve u lovi" i "Goran". "F20" je bolji od "Gorana“, a od "Nije sve u lovi" - inače, filma bitno dorađenijeg scenarija - "F20" se razlikuje po tome što ne izgleda sirotinjski. Unatoč manama - a njih ima dosta - ovo je film koji u lokalnoj kinematografiji istražuje nešto drukčije. Vidjet ćemo hoće li to prigrliti i publika.