Unutar cijele lavine filmskih serijala temeljenih na stripovskim superjunacima tvrtke Mervel, protekla dekada donijela nam je i serijal posvećen Thoru. Nordijski bog koji svijetom ravna vitlajući čekićem doživio je svoje holivudsko prvorođenje 2011., kad je Disney u kina pustio film “Thor” u režiji bivšeg glumca šekspirijanca, a sad prilično bezličnog redatelja Kennetha Branagha.
Film je bio osrednji, no barem se nešto scenaristima moralo priznati. Unutar rutinske holivudske superherojske akcije utrpali su štošta od stvarne nordijske mitologije, od dinastije božanstava, preko alternativnih svjetova, mosta koji čuva slijepi čuvar, pa do vikinške kozmologije u kojoj je svemir devetrokraki hrast.
Pristojan uspjeh prvog filma doveo je neumitno i do drugog, koji kao režiser potpisuje Kanađanin Alan Taylor. Na samom početku “Thora 2: svijeta tame” Thor (Chris Hemsworth) u ime oca Odina (Anthony Hopkins) pobijedi u ratu i svlada sile mraka.
Međutim, ne uživa u pobjedi jer je razapet između očeve ponude da zauzme tron i žudnje da se vrati na zemlju ljubljenoj Jane (Natalie Portman). U međuvremenu, Jane u jednom londonskom podrumu naiđe na Aether, mračnu razornu silu koja ima obličje i boju gustog soka od brusnice.
Inficirana Aetherom, postane zanimljiva zločestom Malakitu (Christopher Eccleston) koji je kani oteti. Da bi spasio draganu, Thor u trenutku očajanja zove u pomoć vlastitog odmetnutog polubrata Lokija (Tom Hiddleston), urotnika kojeg je Odin zbog pobune strpao u tamnicu. Dvojica braće zapute se na zemlju, a Thor čitavo vrijeme ne zna smije li Lokiju vjerovati ili ne.
Taj segment - suodnos uzornog i odmetnutog, izdajničkog brata - ima nešto pomalo šekspirijansko i sigurno je najbolji dio “Thora 2”. Problem je, međutim, što ta fabularna linija počinje kasno i završava relativno rano, na oko sat i četvrt filma. Sve ono što gledamo prije i poslije toga u filmu prilično je predvidivo i zapravo dosadno. “Thor: svijet tame” takoreći je fotorobot holivudske akcijske A produkcije u posljednjoj dekadi.
Sve je tu: raskošan CGI dizajn, konfuzna fabula u kojoj se lako pogubite, strukturiranje zapleta kroz “levele”, malo loše psihoanalize, malo komičnih sidekicka, te puno uništavanja europske kulturne baštine: ovaj put, međutim, kao žrtva masovnog računarskog uništenja nisu pali Venecija ili Prag, nego klasicistički London.
Očito osuti pokudama zbog “vikinškog” mačizma prvog filma, Taylor i ekipa nešto su više akcije dali ženama, pa ovdje i Portman ima aktivniju ulogu, a božica-mama Frigga (Rene Russo) čak i karate scenu. Sve to, međutim, jedva se uspijeva odlijepiti od zemlje. Film dobro izgleda, no u tom vrtuljku sličica i računarski generiranih zlopogleđa gledatelj nikako da se uhvati makar kakvog lika, emocije, odnosa.
Dok gledate Hemswortha kao Thora, čini vam se da gledate parodiju, Portman se očajnički hrva s ulogom u kojoj nema ništa, a Hopkinsu i Stellanu Skasgardu kao da na čelu piše “ovdje smo zbog para”. Iznimka u tom šmiranju je tek Hiddleston kao Loki, ali taj jedini zanimljivi, pomalo elizabetinski lik scenaristi prerano ubiju.
I drugi “Thor” dobro se prodao, pa ćemo po svemu sudeći doživjeti i treći. Nadajmo se - bolji.