StoryEditor
SERIJA SNIMANA U RIJECI

JURICA PAVIČIĆ: Zagreb, ipak, nije jedini grad u Hrvatskoj. U našem su filmu donedavno postojala samo tri prostora: Zagreb, Dalmatinska zagora i otoci

Prošli tjedan, Hrvatska je televizija otpočela s emitiranjem TV serije “Novine” redatelja Dalibora Matanića i scenarista Ivice Đikića, političko-kriminalističkog triFlera koji je osovljen oko velikog dnevnog lista. Već po prvim epizodama vidljivo je da su Đikić i Matanić bili inspirirani serijama HBO-ova majstora socijalnih serijala, Davida Simona, a po nekim postupcima i stilskim sastavnicama “Novine” bi se mogle opisati i kao hrvatski “Wire”.

Jedna od takvih sastavnica je i prostor. Svi gledatelji koji su voljeli “Žicu” (a spadam u takve) pamte tu seriju kao veliku posvetu jednom gradu. Taj grad je Baltimore - za američke razmjere ni odviše veliki, ni odviše važni lučki grad koji je njegov mještanin Simon ovjekovječio u dva gigantska spomenika televizijskog pripovijedanja: serijama “Wire” i “Homicide”. Nema grada koji ne bi želio imati takvog pripovjedača.

Ono što je u “Žici” Baltimore, u “Novinama” je Rijeka. Premda Matanićeva i Đikićeva serija ima puno zapamtljivih likova, i premda se ime samog grada u seriji ni jednog časa ne spominje, može se slobodno reći da je Rijeka gotovo pa glavni lik “Novina”. Za standarde TV produkcije Matanić dosta koristi eksterijere, unosi puno totala dronom, i to naročito noćnih totala. Vizualno upečatljivo koristi sjevernjački, “baltimorski” štih Rijeke kao sjetnog, kišnog grada, grada luke, lučkih dizalica i reflektora, grada lučica, navoza, petlji, dokova i kontejnerskih terminala. Sa serijom “Novine”, kao da je hrvatsko audiovizualno pripovijedanje otkrilo jedan novi, fenomenalno fotogenični grad.

 

Nesnimljen grad

Jer - unatoč svom dramatičnom reljefu i sjajnoj fotogeničnosti - Rijeka je u filmskom smislu prilično nesnimljeni grad. Suvremena filmografija Rijeke u osnovi se svodi na nekoliko kratkih filmova, te nekoliko dugometražnih dokumentaraca od kojih je Rijeku najefektnije koristio film “Marijine” Željke Sukove, muzičko-obiteljsko-autobiografski “mockumentary” u kojem se izvrsno koriste prostori Trsata i Sušaka, te razigrava sjajna multikulturalnost grada. Krene li se dublje u povijest, također nije lako naći filmove o i u Rijeci. Postoji samo jedna upečatljiva iznimka. To je kriminalistički film “Druga strana medalje” Fadila Hadžića iz 1965. godine. Hadžić je bio redatelj velike i bizarno neujednačene karijere, snimio je mnogo loših i nekoliko vrlo dobrih filmova, a oni koji su bili dobri nerijetko su bili dobri jer je Hadžić dobro “čitao prostor”. Takav je slučaj i s Rijekom “Druge strane medalje”. Hadžić odlično koristi ambijent grada koji je nakon rata ostao prazan, u kojem je svatko doseljenik, i ljudi su jedan drugom neznanci. U takav grad uvodi priču o osobi koja ima mrlju iz rata za koju nitko ne zna, pa je zbog te mrlje ranjiva na ucjenu. Pritom Hadžić efektno koristi prizore eksterijere.

No, pitanje prisustva (ili - bolje rečeno - odsustva) Rijeke na filmu otvara jedno drugo, možda i zanimljivije pitanje: a to je pitanje odsustva ili prisustva hrvatskih gradova na filmu. U svojih sedam desetljeća ozbiljnog postojanja, hrvatska je kinematografija snimila stotine igranih filmova. No, ti su se filmovi rijetko bavili gradovima, s izuzetkom Zagreba. Ponekad se čini kao da u hrvatskoj filmskoj topografiji postoje samo tri privilegirana prostora. Prvi od njih je Zagreb, koji može biti ili građanski Zagreb (od “Ne okreći se sine” do Ustava Republike Hrvatske”) ili pak suburbani, pučki Zagreb (od “Tri Ane” do “Ritma zločina”).

Prizor iz filma 'Ne okreći se sine'
 

Drugi privilegirani prostor je Zagora, koja je i u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji preferirani prostor - pogotovo za komedije (“Oprosti za kung fu”, “Što je muškarac bez brkova”, “Sonja i bik”, “Gangster te voli”, “Ministarstvo ljubavi”). Treći je prostor otok, koji u hrvatskom kulturnom imaginariju očito ima mitotvorno mjesto, funkcionira kao “pars pro toto”, epruveta u kojoj se sve kuha i preko koje se razumije cjelina. Baš kako je to u književnosti (od Slobodana Novaka do “Osmog povjerenika”), tako je i u filmu (od “Prometeja s otoka Viševice” preko “Pada Italije”, do “Kako je počeo rat na mom otoku”).

Srce Hrvatske

Ako su ta tri prostora - Zagreb, Zagora i otoci - u našem filmu nadzastupljeni, postoje i prostori potpune nevidljivosti. Prvi je od njih sjeverna i sjeverozapadna provincija. Taj najnaseljeniji, fizički središnji i svojedobno ekonomski najjači dio Hrvatske ima u društvu možda funkciju nacionalnog “heartlanda”, ali je kulturno zapravo zapanjujuće nevidljiv, a to ne vrijedi samo za film, nego i za popularnu muziku, televiziju, pa čak (uz iznimke poput Kristiana Novaka) i u prozi. U filmu, jedna od rijetkih iznimka je film “Kauboji” Tomislava Mršića, koji je u nacionalnu kinematografiju uveo “ne-mjesta” u kojima srce Hrvatske živi, a gdje nikad nitko ne zalazi: Kutinu, Novsku, Ivanić Grad…

No, u hrvatskoj kinematografiji postoji još jedan prostor koji je podzastupljen, a to su provincijski gradovi. Premda je Hrvatska zemlja gradova, premda se ni jedna zemlja slične veličine ne može pohvaliti s toliko gradova s tvrdoglavim, osebujnim zasebnim identitetom, ti su se gradovi u hrvatskom filmu počeli eksploatirati tek u posljednjih desetak godina. Snimanje izvan Zagreba za hrvatski je film najčešće bilo i još uvijek jest financijski i logistički problem kojem su producenti pribjegavali tek onda kad bi im za priču nužno trebali krš, more i planine. Za gradsku ulicu, dosta im je bio i Zagreb.

Od gradova izvan Zagreba, najsnimljeniji je- zacijelo niste iznenađeni - Split, no to ponajprije vrijedi za televiziju. Od “Velog mista”, preko čak dviju novijih sapunica, pa do inspektorice Branke Marić, Split je česta lokacija TV pripovijedanja. U hrvatskom filmu- međutim - Split do nedavna i nije bio tako čest. Kino filmovi snimljeni u Splitu razmjerno su rijetki (Zafranovićeva “Nedjelja”, “Marjuča ili smrt”, “Da mi je biti morski pas”, te - najreprezentativniji - “Ta divna splitska noć”).

'Ta divna splitska noć'
 

Splitske prostore najčešće su snimali autori lokalne splitske škole poput Ivana Martinca. Martinac i njegov krug najradije su filmski crpili prostore Geta, povijesne jezgre, tijesnih ulica nabijenih slojevima povijesti. Posljednjih godina - međutim - dogodio se zanimljiv obrat. Niz novijih autora (Dan Oki, Sonja Tarokić, Andrija Mardešić, Josip Lukić) snimili su (najčešće kratke) filmove u kojima eksploatiraju upravo modernistički Split, obično Spinut, Poljud i Split 3. Kao da su vizualno velebni, a degradirani prostori splitskog visokog moderniteta neka vrsta metafore za stanje društva. Izvrstan primjer za to je kratki film “Na čvrstom tlu” Sonje Tarokić, sav smješten u srcu Splita 3.

Na sličan način modernistički, betonski i radnički Šibenik koristi i Hana Jušić u filmu “Ne gledaj mi u pijat” koji će hrvatsku premijeru imati u studenom na ZFF-u. Ako se izuzme par scena “Vlaka bez voznog reda” Veljka Bulajića, riječ je o prvom filmu o urbanom Šibeniku.

Zagušenje gužvom

Ni Zadar nije bio česti filmski prostor. U 80-ima, u vrijeme velikih revolucionarnih epopeja koja su financirale lokalne političke oligarhije, i Zadar je dobio svoju - “Zadarski memento” (1984.) Joakima Marušića. No, ta ne odviše uspjela varijacija na Bertoluccijev “Novecento” bavila se međuratnim i talijanskim, a ne suvremenim Zadrom.

Osobito je neobično da filmski nije eksploatiran ni najpoznatiji i najljepši hrvatski grad - Dubrovnik. Grad koji je snimljen iz toliko turističkih kamera nije često sniman onim filmskima. Među rijetkim upamtljivim iznimkama je Zafranovićeva “Okupacija u 26 slika”.

'Okupacija u 26 slika'
 

U posljednjih par godina, Dubrovnik je mjesto radnje dva nova filma, jednog kratkometražnog (“Zvjerka” Daine O. Pusić) i jednog dugometražnog (“Cure” Andree Štake). Oba filma - međutim - pokazuju i praktične probleme snimanja u Dubrovniku. To je grad, naime, koji je do te mjere zagušen gužvom da normalne uvjete za snimanje i set možete sebi priuštiti samo ako se zovete George Lucas. Stoga redateljice bježe u interijer, a za eksterijere biraju rubna, turizmom nezasićena mjesta.

Začudo, od dalmatinskih povijesnih gradova možda je i najsnimljeniji onaj najmanji: Trogir. Koristi ga već Šime Šimatović u “Kamenim horizontima” (1953.), a Obrad Gluščević u njega ambijentira ljetnu romantičnu komediju “Lito vilovito” (1964.). Baštinski i povijesni Trogir filmski je kolosalno ovjekovječen u modernističkom klasiku “Kaja, ubit ću te” (1967.) Vatroslava Mimice, a jedno potpuno drugo čitanje tog prostora donio je friški kratkometražni film “Zvir” Miroslava Sikavice, prikazan ove godine u Cannesu. Sikavica ponajprije eksploatira prostore prekomjerne turističke gradnje i apartmanske grozdove trogirskih predgrađa na Čiovu.

Pula je grad koji ima jednako fotogenični potencijal kao i Rijeka. Riječ je također o gradu industrije, kranova, vizualno moćnog akvatorija koji istodobno sadrži i vizualni pečat oronulog modernizma i onaj sjetne, propale Austrije. No, ni Pule u hrvatskom filmu nema, a kad je ima, najčešće je riječ bila o povijesnim kronikama (“Na istarski način”, 1985., Mario Fanelli).

Ipak: kad su gradovi na moru posrijedi, primjera se još i nađe. Selimo li se na kontinent, oni postaju kudikamo rjeđi, a urbani pejzaži Hrvatske doslovce postaju ne-mjesto, bijela pjega koja je kinematografiji potpuno nevidljiva. Jedina reprezentativna iznimka je Samobor, koji je zbog blizine Zagreba bio produkcijski dostupan i jednostavan za snimanje, a svojim izgledom, očuvanošću i veličinom dobro je reprezentirao srednjoeuropsku urbanu provinciju. Na taj se način Samobor koristi u dva istaknuta filma 80-ih: Grlićevom “Samo jednom se ljubi” (1981.), te Tadićevom krimiću “Čovjek koji je volio sprovode” (1989.). Karlovac je mjesto radnje ratnog trilera “Signali nad gradom” (1960.) Žike Mitrovića, a Varaždin će zanimljivo koristiti (opet) Fadil Hadžić u svom “Lovu na jelene” (1972.), možda najreprezentativnijem refleksu “maspoka” u hrvatskoj kinematografiji. Čak je i Osijek relativno nesnimljen, a najjači su mu filmski trag eksperimentalni radovi konceptualca Ivana Faktora, te kratkometražni, rani filmovi nekih redatelja osječkog podrijetla (poput “Neba iznad Osijeka” i “Tvrđe” Zvonimira Jurića). U hrvatskoj kinematografiji, Vinkovci postoje samo kao željeznički kolodvor u dokumentarcu “Čvor” (1969.) Krste Papića. I Sisak je tek u ovom desetljeću našao svog filmaša, i to dokumentarista Gorana Devića koji se u nizu filmova (“Uvozne vrane”, “Dvije peći za udarnika Josipa Trojka”) bavio njegovom (post)industrijskom kataklizmom. O gradovima poput Slavonskog Broda ili Velike Gorice gotovo se nema što reći. Ti veliki i važni gradovi ostali su u našoj audiovizualnoj industriji potpuno nevidljivi.

Ružičasti obrub

Razlozi relativne nevidljivosti hrvatskih gradova u hrvatskom filmu dijelom su i ekonomski. U francuskoj i drugim europskim kinematografijama, lokalne zajednice “bildaju” svoju filmsku vidljivost i privlače produkcije kroz lokalne filmske potpore. Kod nas su one tek u povoju, postoje tek ponegdje na razini županija, a takvoj politici odmaže i razmrvljena, atomizirana teritorijalna podjela Hrvatske na preveliki broj financijski nejakih županija. Ali, osim regulativnih i ekonomskih razloga, “nevidljivost” urbane provincije u filmu zasigurno leži i na kulturnim razlozima. Ne može - naime - biti slučajno da su najnevidljiviji dijelovi Hrvatske jednako “nevidljivi” i u filmu, i muzici, i u prozi.

Čini se, srećom, da i ovaj tmasti oblak ima ružičasti obrub. Kad čovjek gleda novije kratke filmove hrvatskih mladih filmaša (“Njih dvoje” Andrije Mardešića, “Zvir” Miroslava Sikavice, “Na čvrstom tlu” Sonje Tarokić, “Onda vidim Tanju” Jurja Lerotića, “Sanjala si da si sretna” Ivane Škrabalo) ima dojam da novi naraštaj naših filmaša sve više zanima grad, i to grad koji nije nužno Zagreb. Poželimo da se taj interes preseli i na dugometražni kinoekran.

 

 

 

 

 

 

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 21:34