U četvrtoj epizodi mini serije “Černobil” (posljednja peta emitira se večeras na kanalu HBO) mladi Pavel (Barry Keoghan iz “Ubojstva svetog jelena” i “Dunkirka”) unovačen je navrat-nanos i poslan u raščišćavanje zone dekontaminacije oko mjesta gdje je nedavno eksplodirala nuklearna elektrana.
On nikad nije držao oružje, ne zna kako se puni puška, ali tu je Bačo (popularni švedski glumac Fares Fares), veteran rata u Afganistanu koji zna sve o oružju. Njihov je zadatak pobiti sve životinje u tom kraju, domaće i divlje, jer su posve sigurno zaražene. Bačo upozorava Pavela: “Kad ih nastrijeliš, provjeri jesu li mrtve, nemoj da pate”. Mladić ulazi u jednu kuću, tamo između soba sjede tri psa, jedan je veći, druga dva manja, kao da su svjesni posebne situacije pa čak i ne laju na neznanca, samo zure prema njemu, no on nije u stanju pucati i izlazi van. Ususret mu dolazi Bačo, prekori ga, i dok se mladić udaljava, čujemo tri pucnja.
U “Černobilu” ima svakojakih mučnih scena – recimo pogreb prvih žrtava radijacije u limenim ljesovima u zajedničkoj grobnici, preko kojih se još naknadno sipa posebna smjesa dok njihove obitelji nijemo gledaju, držeći cipele ili fotografije pokojnika - no ova sa psima dugo se pamti, pa su autori gledatelje čak upozoravali da ju je najbolje preskočiti. Emocije nevjerojatno funkcioniraju, psi su posebno tragične žrtve jer ih instinkt upozorava da nešto nije u redu, ali nema šanse da shvate što se oko njih događa.
Skok na prvo mjesto
“Černobil” je postao nevjerojatan televizijski fenomen, emitiranje je počelo uoči završnice “Igre prijestolja” pa dok je ta potukla sve rekorde gledanosti, ova se mini serija popela na prvo mjesto najbolje ocijenjenih programa te vrste na popularnom internetskom portalu www.imdb.com. Nije to hir nekolicine poklonika dokumentarnih drama katastrofe, čak 100.000 korisnika tog portala dalo je ocjene (za “Igru prijestolja” glasalo ih je milijun i pol), ali bit će još reakcija, pogotovo nakon zadnje epizode.
Najbizarnije je da ništa nije dalo naslutiti u što će se prometnuti “Černobil”. Njegov tvorac je Craig Mazin, scenarist urnebesnog serijala “Mamurluk” (drugog i trećeg izdanja) i komedije “Krađa identiteta” s Melissom McCarthy, koji se odjednom našao u posve drugom žanru. Tvrdi da to nije ništa neobično, Matthew Weiner je počeo s televizijskim komedijama, da bi se prebacio najprije na vrlo krvavu “Obitelj Soprano”, a zatim na kompliciranu dramu o usponu marketinga u “Momcima s Madisona”. Tako je i Mazin došao u godine kad je smatrao da se mora okušati u nečem novom, priča o Černobilu jako ga je zainteresirala, izvora je bilo napretek, a 2015. napisao je mini seriju od šest epizoda i odlučio je ponuditi je HBO-u. Nije zapravo imao kome drugome, jer tada još nije počeo televizijski bum, današnji streaming divovi Netflix, Amazon i Hulu tek su počeli uhodavati svoje produkcijske kapacitete.
Šefovi HBO-a prihvatili su njegov koncept, samo su zahtijevali da se miniserija skrati sa šest na pet epizoda, s čime se Mazin složio: poslije su našli koproducenta u britanskom Sky Atlanticu, to im je bila prva suradnja, olakšana time što je mreža ionako emitirala njihove programe. Za redatelja su odabrali Šveđanina Johana Rencka: iako je diplomirao ekonomiju, najprije se proslavio kao glazbenik (pseudonim Stakka Bo) i redatelj glazbenih spotova (nemoguće je da bar stotinu puta niste iz najneočekivanijih izvora čuli njegov hit “Here We Go”), radio je za Madonnu i Kylie Minogue, ali ga osobito cijene zbog spotova pokojnog Davida Bowieja s njegova posljednjeg albuma “Blackstar”.
U međuvremenu se prebacio i na američku televiziju (po tri epizode “Breaking Bad” i “Vikinga”, dvije “Krvna veza” i dr.), a odlično mu je prošla kriminalistička mini serija “Posljednje pantere”, koprodukcija europskih televizija, u kojoj je jednu od glavnih uloga igrao naš Goran Bogdan. Renck je tada baš pripremao spotove za Bowieja pa je tako ulomak “Blackstara” završio na špici “Posljednjih pantera”.
Umjereni realizam
“Černobil” ga je odmah zaintrigirao, jer se u Švedskoj ionako najprije doznalo što se dogodilo u Ukrajini. U dogovoru sa scenaristom odlučio se za umjereni realizam, odabrao je poznate britanske i švedske karakterne glumce, ali ne i zvijezde - Jareda Harrisa, Stellana Skarsgårda i Emily Watson - i pokušao im sugerirati da govore ruskim akcentom, ali to nije zvučalo uvjerljivo pa su prepustili svakome da se ponaša što prirodnije. Snimali su u Litvi, Vilnius je “glumio” Pripjat, gradić koji se nalazio tik do Černobila i koji su morali iseliti zbog prekomjerne radijacije, a ugašena nuklearna elektrana u Visaginasu (prestala je s radom 2009.) dočarala je središnje mjesto zbivanja. U pravi Pripjat (nekad je imao gotovo 50.000 stanovnika), u kojem gotovo nitko ne živi, i danas navraćaju turisti, jer je razina radijacije razmjerno niska i ne može ugroziti ljude koji tamo navraćaju.
Ako ste gledali prvu epizodu mini serije, znate da počinje ispoviješću u kazetofon i kasnijim samoubojstvom glavnog junaka Valerija Legasova (Jared Harris), zamjenika direktora Instituta Kurčatov. Iako mu je KGB za petama, on se osigurao da njegov testament ne proguta mrak. Radnja se potom vraća dvije godine i jedan sat prije njegova samoubojstva, u noć 25. na 26. travnja, kad je u Černobilu došlo do tragedije.
fiktivni lik Iako baš nije sigurno da je svaki gledatelj razumio sve finese nuklearnih postrojenja, o kojima se u seriji neprestano raspreda, puno toga odmah vam je jasno. Na primjer, da vlasti žele po svaku cijenu zataškati što se dogodilo, odsjeći Černobil i Pripjat od ostatka svijeta i nadati se da nakon što šteta bude sanirana nitko ništa neće doznati. Zaboravili su samo činjenicu da se razina radijacije lako očitava, pa tako iz Minska stiže Uljana Homjuk (Emily Watson), iz Bjeloruskog instituta za nuklearnu energiju, gdje su shvatili da se u Černobilu dogodilo nešto vrlo opasno za sigurnost ne samo čitave regije, nego i Europe.
Dospije li radioaktivni otpad iz ugrožene nuklearne elektrane do obližnje rijeke Dnjepar, milijuni života mogli bi se ugasiti. Za razliku od većine drugih, Uljana Homjuk je fiktivni lik, zapravo spoj nekoliko znanstvenica koje su sudjelovale u prvim istragama o tome što se tamo zapravo dogodilo.
Gledanje požara
Vrlo spretno je pokazano da se raspadajući socijalistički sustav ne zna nositi s katastrofom takvih razmjera. Prošla su puna dva dana prije nego što je izdana naredba za evakuaciju, i to nakon opetovanih upozorenja Legasova. S njim neprestano komunicira Boris Ščerbina (Stellan Skarsgård), zamjenik predsjednika Vijeća ministara, a ta dvojica ne mogu biti različitije osobe. Legasov je znanstvenik, stalo mu je samo do istine i života ugroženih ljudi, a Ščerbina je pragmatični političar koji ga upozorava da zbog istine može i stradati.
Čak inače oprezna Homjukica jednom završi u zatvoru, jer se netaktično izbrbljala u bolnici, vidjevši da medicinske sestre nisu svjesne kakvu štetu može napraviti radijacija (pustile su trudnu ženu da dodiruje svog zaraženog supruga). Mihail Gorbačov (glumi ga ne baš uvjerljivo David Dencik) tek je došao na vlast, oko njega je puno KGB-ovaca i pristalica starog režima, njemu je jasno da puno toga tu ne štima, ali nije u stanju preko noći preurediti državu.
Zgranete se kad vidite u jednoj sceni da su stanovnici Pripjata došli na most promatrati “veličanstveni” požar u Černobilu i ne sluteći da bi ta promenada za mnoge mogla biti kobna (o tome piše Svetlana Aleksijevič u knjizi “Glasovi iz Černobila”). Odlična je sekvenca u kojoj su rudare iz obližnjeg ugljenokopa pozvali da iskopaju rudnik ispod černobilskih reaktora i tako izoliraju opasni izljev radioaktivnog otpada, oni su pak svjesni svoje važnosti u državi i ne poštuju ni državne službenike niti KGB, a kad im zabrane nositi zaštitna odjela (to bi samo povećalo mogućnost kontaminacije, a i usporilo bi im kretanje), odluče raditi goli. Još je jezivija situacija u kojoj treba očistiti krov elektrane: nakon što to ne uspije uz pomoć robota posuđenog iz Zapadne Njemačke, uskaču ljudi koji u tom prostoru ne smiju provesti više od devedeset sekundi.
U petoj epizodi vjerojatno ćemo doznati pravu istinu o černobilskoj katastrofi (je li u pitanju “ljudski faktor” ili greška sistema) te kako se Legasov ponašao na međunarodnoj konferenciji u Beču na kojoj je morao podnijeti izvještaj o proteklim zbivanjima. Krije li se tu odgovor zašto se odlučio na samoubojstvo? “Černobil” je u svakom slučaju televizijski događaj godine, a ocijenite li da u njemu nema dovoljno podataka o tom događaju, očekuje vas barem još 50-ak dokumentaraca i igranih filmova o toj temi koji mogu itekako zaintrigirati, iako vjerojatno nisu tako uzbudljivi kao mini serija Johana Rencka i Craiga Mazina.