Gotovo jednako koliko i po sjajnim filmovima, britanski redatelj Ken Loach poznat je i po društvenoj angažiranosti. Od najranijih filmova, poput kultne drame “Kes”, preko često zabranjivanih dokumentaraca iz 70-ih i 80-ih, pa sve do recentnih djela poput “Danka anđelima”, 76-godišnji filmaš uglavnom se bavio pitanjima radničke klase i nepravdama u suvremenom svijetu. Zato ni ne čudi što je odlučio prokomentirati i današnju ekonomsku krizu, ali na suptilan način - snimivši dokumentarni film “Duh četrdeset i pete” o Velikoj Britaniji nakon II. svjetskog rata kada su, suprotno današnjoj neoliberalnoj težnji za privatizacijom kapitala, stvarani temelji besplatnoga školstva i zdravstva. Film je premijerno prikazan na Berlinskom filmskom festivalu, a ovih dana može se vidjeti i u Zagrebu na Subversive Film Festivalu .
Zašto ste se odlučili na dokumentarni film o postratnoj Velikoj Britaniji?
- Htjeli smo snimiti film u kojem će se obični ljudi, a ne političari ili povjesničari, prisjetiti tog razdoblje kada je susjed pomagao susjedu, a svi su vjerovali da dolazi bolji svijet. Važno je prikazati svjedočanstva ljudi poput doktora koji je napokon dočekao besplatno zdravstvo i više nije morao odbijati siromašnu djecu čije majke nisu imale novca za liječenje. Već neko vrijeme razmišljao sam da bih trebao snimiti nešto o ovoj temi, no kada sada pogledam film, ali i svijet oko sebe, čini mi se da sam ga trebao snimiti prije deset godina.
Sjećanje na euforiju
Kakva su vaša sjećanja na to razdoblje?
- Imao sam devet godina, pa se puno toga ne sjećam, ali ne mogu zaboraviti euforiju koja je tada vladala. I, naravno, sam mogu potvrditi dobrobit koju smo imali od besplatnog zdravstva i školstva, mogućnosti da svi besplatno studiraju.
U čemu je najveći problem današnjeg svijeta?
- Moramo pronaći novi ekonomski model. Šokantno je gledati kako neoliberalizam propada, a političari mu sve više vjeruju. Grčka bankrotira i jedini lijek koji političari mogu pronaći je da se proda javna imovina. Iako nije sve bilo sjajno u Britaniji nakon II. svjetskog rata, neke modele i danas možemo primijeniti, a posebno bi nam dobro došla nada koja se tada osjećala.
Može li se neoliberalizam pobijediti?
- U prirodi je kapitala da se mora širiti i bilo je samo pitanje vremena kada će neoliberalizam posegnuti za onim što smo kao civilizirano društvo zajedno podignuli, poput javnog zdravstva, školstva i vode. U Britaniji sada čak iznajmljuju i policajce. To je nešto čemu se moramo oduprijeti. Političari nam neoliberalizam predstavljaju kao prirodnu pojavu, nešto što jednostavno mora biti, ali mi moramo ustati i kazati da to nije istina. Da možemo napraviti pravednije društvo.
Što mislite o propaloj akciji vašeg prijatelja, bivšeg nogometaša Erica Cantone, koji je pozvao ljude da povuku svoj novac iz banaka?
- I on je znao da akcija neće uspjeti. Više je htio privući pažnju i skrenuti pozornost na bankarsku pohlepu. Da bi takva akcija uspjela, ipak je potrebna bolja organizacija i više od samo jednog poziva.
Koliko su ozbiljna razmišljanja da bi Velika Britanija trebala napustiti Europsku Uniju?
- To je svađa između dvije konzervativne frakcije. Oni koji žele otići iz Europske Unije su izolacionisti što viču da smo mi ionako otočni narod, kojemu su dovoljni govedina i pivo te nam ne trebaju sve te europske sitnice i čudni jezici. Zapravo, govorimo o šovinistima. S druge strane imate desničarske kapitaliste koji ne žele izaći iz EU, jer im je potrebno europsko tržište. Moraju nekome prodati svoje proizvode, a to bi im bilo teže bez zajedničkog tržišta.
Izražavanje mišljenja
Kako vi gledate na EU?
- Ponosan sam što sam Europljanin. Ponosan sam na našu kulturu i raznovrsnost. No, svjestan sam da nam je potrebnija drugačija Europska Unija. Potrebna nam je unija koja će se bazirati na međusobnoj suradnji i potpomaganju, a ne sitničavom natjecanju i iskorištavanju.
Vidite li nekoga tko bi je mogao povesti u tom smjeru?
- Na žalost, ne. Veliki je to problem. Povijest nas uči da je takva politička praznina vrlo opasna. Imali smo je tridesetih godina prošloga stoljeća i dobili smo Hitlera.
Diljem Europe sve je više pokreta koji traže promjenu sustava. Mislite li da mogu uspjeti u svojem naumu?
- Važno je da ljudi izraze svoje mišljenje putem štrajkova i drugih protestnih metoda. No, jednako je važno da se onda taj glas politički uobliči, da se ljudi s dobrim idejama organiziraju i na demokratski način suprotstave neoliberalnim političarima. Ipak, sve mora krenuti s ljudima s ulice.
Nije li opasno kada ulica preuzme glavnu riječ?
- Sve počinje s time da obični ljudi kažu - dosta. Ipak, treba biti oprezan. Nema sumnje da moramo mijenjati ekonomski sustav, ali ne smijemo se odreći demokratskog sustava odlučivanja. Alternativu su ponudili Staljin, Franco i Hitler, pa ste vidjeli što se dogodilo.
Očajna budućnost
Slažete li se da ovo nije samo ekonomska, već i društvena kriza u kojoj su ljudi postali imuni na susjedovu patnju?
- Društvena svijest proizlazi iz ekonomskog sustava. Ako je on postavljen tako da potencira individualnost, onda ćete to ponašanje prenijeti i na društvene situacije. No, kada bi vaš ekonomski uspjeh ovisio o suradnji s drugima, tada bi i izvan posla više pomagali susjedima. Naš ekonomski sustav se promijenio kada je Margaret Thatcher poručila da nam ostali radnici nisu suradnici već konkurencija.
Kako gledate na mlade generacije?
- Mladi su danas isti kao što smo i mi bili, samo pokušavaju naći svoje mjesto u ovom svijetu. Teško je generalizirati, kao i u svakoj generaciji puno je različitih ljudi. Žao mi je jedino što smo im u naslijeđe ostavili misao da se ovaj sustav ne može mijenjati. To je nešto protiv čega se moraju jače boriti.
Jeste li optimist kada pomislite na budućnost?
- Ne. Više bih rekao da sam očajan.