Tisuću i sto strana debeli roman “Ono” (It) koji je Stephen King objavio 1986. svojevrsna je enciklopedija motiva koji su karakteristični i za Kingovu književnost, ali i - pod Kingovim utjecajem - za cijeli pejzaž suvremenog horora.
Poput mnogih Kingovih djela, “It” se odvije u sveameričkom gradiću Derry, Maine - nekoj vrsti laboratorija idealizirane “americane”. Kao u mnogim Kingovim djelima (najbolje i najfriškije - u “Kupoli”) taj gradić biva žrtvom kolektivne kletve nalik onima iz grčkih mitova. Kao u grčkim mitovima, ta kletva leži u grijehu predaka. Kao i mnoga Kingova djela (recimo, “Carrie”) “It” se velikim dijelom odvija u srednjoškolskim hodnicima. I ovaj put - kao i mnogo puta drugdje - junaci su likovi koji su senzibilizirani za nadnaravno, te koji su zato drukčiji. Kao i “Stand By Me”, i “It” je priča o kolektivnoj inicijaciji grupe tijekom dugog, lijenog ljeta. Inicijacija počiva na suočenju sa zlom. A to zlo - kao u tolikim Kingovim knjigama - ima ljupko, privlačno lice: ono klauna.
Lik klauna
Roman “It” upućenijoj je publici poznat zahvaljujući četverosatnoj mini-seriji režisera T. L. Wallacea i TV kanala ABC iz 1990. godine. No, motivi, likovi i atmosfera “It” žanrovskoj će publici biti poznati čak i ako nikad nisu ni čitali knjigu, ni gledali davnu seriju. Bit će im poznati, jer su s malim varijacijama razasuti po cjelokupnom - utjecajnom i ekraniziranom - Kingovom djelu, ali i zato što su pod Kingovim utjecajem razasuti po čitavom kozmosu suvremenog horora od Japana do Španjolske. U takvim okolnostima, najveći problem s kojim su se morali nositi adaptatori “It” - a bio je - kako napraviti film koji neće sličiti na tolike druge?
Autori nove ekranizacije “Ita” u tome su tek polovično uspjeli.
Nova ekranizacija u režiji argentinskog redatelja Andrésa Muschiettija prvi je dio zamišljene filmske duologije, dvofilma koji će pratiti dvije epohe u kojima se roman događa. U prvom filmu, nalazimo se u malom gradu Derryju godine 1989. Ubavi gradić nalazi se pod psihozom jer tijekom ljeta misteriozno nestaju lokalna djeca. Među njima je i mlađi brat junaka Billa (Jaeden Lieberher) koji je jednog kišnog dana izišao puštati papirni brod niz lokve i netragom nestao. Tijekom ljeta, skupina srednjoškolaca koje vršnjaci zovu Gubitnici okupi se i odluči suočiti s aveti koja progoni mjesto, klaunom Pennywiseom (Bill Skarsgard). Gubitnici shvate da Pennywise napada Derry svakih 27 godina. U drugom dijelu knjige - te u drugom filmu koji tek predstoji - Gubitnici će se nakon 27 godina kao odrasli vratiti da opet obrane gradić.
Kingovska mitologija
Nije teško u ovom zapletu uočiti opća mjesta kingovske mitologije. Opet je tu ljeto, a ljeto je vrijeme inicijacije grupe. Likovi Gubitnika svi su redom Drukčiji: tu su mucavac, astmatičar, pretili dječak, crnac, Židov, očalinko, te cura koju vršnjakinje tračaju da je kurva. Roditelji su ili nepostojeći, ili potpuni monstrumi, bitni sastojak zla kojim mali grad odiše. Vršnjaci su - kao u “Carrie” - odvratni sadisti koje zadesi zaslužena kazna. Cijeli gradić kao da je poprište u kojem se zbivaju “Murder Ballads” Nicka Cavea.
Ekranizacije “Ono” bila je izvorno projekt Caryja Fukunage, režisera “True Detectivea”, no on je - međutim - projekt napustio zbog neslaganja sa studiom, a u režijsku je ulogu uskočio Argentinac Muschietti, režiser koji se proslavio trominutnim You Tube horrorom “Mama” koji je Guillermo del Toro proglasio najjezivijim filmom koji je ikada vidio. Teško je reći kako bi “Ono” izgledalo u Fukunaginoj režiji (odnosno - bi li imalo atmosferu ljepljive prijetnje “True Detectivea”). No, s Muschiettijem je studio dobio točno ono što je i tražio: čovjeka koji zna snimiti efektnu i jezivu trominutnu scenu. Jednom. Dvaput. Deseti put. Dvadeseti.
Problem s “It” je u tome što Muschiettijev film ima to - i ništa doli to. Film počinje s dobrom scenom otmice Billova brata, nastavi se s nekoliko vješto režiranih hororskih prizora, od kojih najbolji - s oživjelim vlatima kose u kupaonici - priziva očiti japanski utjecaj. Ali, kad “Ono” treba podignuti s piste, kad film treba postati nešto više od lančića samonosivih jezivih prizora, ne dobijete ništa. U konačnici, film izgubi čak i ikonografsku zanimljivost, a kad se tinejdžeri uvuku u jezivu kuću nastalu križanjem Bates hotela i Ulice brijestova, čini vam se da ste sve to sto puta gledali.
Niz atrakcija
“Ono” je uredan, korektan, no neizuzetan i nezapamtljiv horor A produkcije. I produkciji i Muschiettiju treba odati priznanje što su napravili tinejdžerski horor s R rejtingom - dakle, nisu išli niz dlaku cenzuri i otupili transgresivne i neugodne motive knjige. No, sam po sebi, film je dramaturški ravna i tek donekle zanimljiva niska hororskih atrakcija koje - da stvar po dramaturgiju budu pogubnije - bivaju sve manje atraktivne kako film hrli kraju. Stephen King je pisac koji je imao sreće s mnogim majstorskim ekranizacijama - od Kubricka i De Palme, do Carpentera i Roba Reinera. Muscchiettijev “It” je uredno korektan - no, ne spada ni izbliza u tu ligu.