Levijatan je biblijska morska neman koja je dosad najčešće iskrsavala u hororima, no u istoimenom filmu velike ruske redateljske zvijezde Andreja Zvjaginceva (dobitnik Zlatnog lava u Veneciji za svoj prvijenac “Povratak”) ima dvostruko značenje: najprije je to u doslovnom smislu kostur golemog kita na obali koji simbolizira očaj i beznađe - kraj njega se u dva navrata zatekne netko od protagonista u duševnom rastrojstvu - a donekle je to i društveni monstrum, sprega lokalnih moćnika i crkve koja uništava male ljude puno uspješnije od bilo kojeg čudovišta.
Dosta je rijetko za ruski film da ga inspiriraju zbivanja iz svijeta: Zvjaginceva je zaintrigirao slučaj varioca i auto mehaničara Marvina Heemeyera iz Colorada, koji je - ojađen manipulacijama zemljištem - krenuo buldožerom na gradsku vijećnicu u namjeri da je razruši, a kad nije uspio u svom naumu, ubio se.
Protagonist “Levijatana” na sličan je način bijesan na gradsku vlast. I on je mehaničar poput Heemeyera, zove se Kolja (odlično ga igra Aleksej Serebjakov), ima lijepu iako pomalo oronulu kuću na gradskoj obali, no na prevaru mu žele oduzeti posjed, i to po vrlo niskoj cijeni, kako bi tu gradonačelnik Vadim (podjednako impresivni Roman Madjanov) sagradio nekakav divot objekt na kojem će se dobro zarađivati. Kolji u pomoć priskače prijatelj iz vojske, spretni moskovski odvjetnik Dmitri ( Vladimir Vdovičenkov), i u prvi mah se čini da on ima dovoljno dokaza o gradonačelnikovim makinacijama da se proces poništi.
Film zasigurno ne bi bio tako intrigantan da Zvjagincev nije uslojio zbivanja time što je unio pukotine u združenu ekipu koja se opire pritisku vlasti. Dmitri započinje ljubavnu vezu s Koljinom drugom suprugom Ljiljom ( Elena Ljadova), koju ionako ne podnosi njegov sin iz prvog braka Roma ( Sergej Pohodaev), pa junaka puno više razdire prijateljeva i ženina nevjera nego gradonačelnikovi pritisci. Osim toga, redatelj je iznimno dojmljivo oslikao rusku provinciju u kojoj je svatko sa svakim prijazan, ali mu je u trenu u stanju skinuti glavu, u kojoj se votka pije na litre, a ozbiljna pozivanja na spas ljudske duše stižu od skromnih svećenika, ali ne i njihovih pretpostavljenih, koji zdušno sudjeluju u sveopćoj korupciji. To je svijet kakav nas je fascinirao u ruskoj književnosti, a sada je jednako sugestivno uskrsnuo i na filmu.
Politička razina “Levijatana” uzburkala je javnost u domovini, međutim, treba napomenuti da ima i puno oštrijih filmova o suvremenoj Rusiji, samo što je malo drukčije kada tako nešto napravi prestižni redatelj koji si može priuštiti i glazbu velikog američkog skladatelja Philipa Glassa.
Film mu je izvrsno režiran, vizualno je fascinantan kao i svi njegovi prethodni radovi, a ohrabruje što je Zvjagincev odustao od modernističkih dramskih vrludanja u stilu Andreja Tarkovskog iz razdoblja “Izgnanstva”, nego kao i u “Eleni” vrlo čvrsto strukturira priču. Istina, ne može on bez elipsa, pa u jednoj od ključnih scena ispušta ono bitno, pokazuje samo reakcije na nepokazani događaj, no autor takvog pedigrea valjda na to ima pravo. Izvjestan je problem što je politička ubojitost pomalo tezična, dok tragedija o Koljinom poniranju to nipošto nije, međutim, mnoge to uopće neće zasmetati.