FILMSKA KRITIKA

Liam Neeson u ‘Zaštitniku‘ kao vrhunski strijelac na tragu je svog uzora Clinta Eastwooda

Liam Neeson s malim Jacobom Perezom u ”Zaštitniku”
 Courtesy Everett Collection/Everett/Profimedia
Kad se i koristi klišejima, "Zaštitnik" u njima pronalazi nešto svježe. Finale je sugestivan primjer kako prolaze heroji u pandemiji

Malo je to tko mogao pretpostaviti, no Liam Neeson ispao je najveća zvijezda razdoblja pandemije. 68-godišnji Irac najprije je ostvario solidnu gledanost trilerom "Pokajnik" (Honest Thief), koji je u hrvatskim kinima još uvijek gledaniji od blockbustera "Wonder Woman 1984", unatoč tome što je napravljen sa skromnim budžetom, ima neuvjerljiv zaplet (sredovječni pljačkaš banaka se zaljubljuje pa traži oprost od policije za svoje grijehe) i povremeno podsjeća na nezahtjevnu televizijsku produkciju. Sada je stigao "Zaštitnik" (The Marksman), koji je u Americi ovog vikenda skinuo s prvog mjesta "WW84" (Warnerova obrada stripa DC Comicsa puna je tri vikenda dotad odolijevala konkurentima), to je već puno ozbiljnije ostvarenje u kojem Neeson jako podsjeća na svog mogućeg uzora Clinta Eastwooda, ne samo zato što se radnja odigrava na granici Arizone i Meksika, gdje je potonji imao mnoštvo pustolovina, nego i zato što su se obojica naigrali vrhunskih strijelaca. Osim toga, film je režirao Robert Lorenz, dugogodišnji Eastwoodov pomoćnik i producent, pa se ta dva glumca i nesvjesno stapaju u jednu figuru.

Bešćutni kapitalizam  

Postoje, međutim, i razlike. Neesonov Jim Hanson je rančer koji je odradio dva roka u Vijetnamu, dobio medalju časti, smatrao je da država više duguje njemu nego on njoj, ali kad mu se supruga razboljela od raka, otišla je sva ušteđevina i banke su se poput hijena bacile na njegov posjed. Kako je to moguće, zar društvo ne duguje bar malo zahvalnosti takvoj vrsti ljudi? Izgleda da ne, pogotovo u vrijeme bešćutnog kapitalizma kada svaki pregled u bolnici košta malo bogatstvo. Usprkos ćuškama koje je primao sa svih strana, Hanson je ostao stameni patriot koji svako jutro diže američku zastavu ispred svoga doma, a jedino ga je smrt supruge natjerala da postane ateist. Paradoksalno je i to što uredno prijavljuje policiji ilegalne imigrante koji stižu iz Meksika, bar ne bi trebao sprječavati druge da traže bolji život, no ta ne baš mala nelogičnost možda je dug činjenici da mu kći (Katheryn Winnick) nosi policijsku značku.

Prilična svota novca

Njegov se život mijenja kad se kroz žičanu ogradu koja dijeli Ameriku od Meksika provuku majka i sin u bijegu od moćnog narko kartela. Zbog Hansonove pedanterije majka (Teresa Ruiz) strada, ali mu na samrti predaje popriličnu svotu novca kako bi njenog sina otpravio rođacima u Chicago. Za razliku od Eastwoodovih likova, Neesonov je na kušnji, s tim novcem spasio bi svoj posjed, a dječak Miguel (Jacob Perez) mu povremeno ide na živce. Ipak, kako ih kartel uporno progoni, njih dvojica se i protiv volje zbližavaju, pa Hanson zbilja počne izigravati zaštitnika.  

U razdoblju prije pandemije ovakav bi se film teško izdvojio iz srednje struje američke kinematografije, no danas su druga vremena. Navikli su nas na skučene prostore, a u "Zaštitniku" se neprestano putuje, na ekranu promiču prostrani pejzaži i gradovi, a posebna je vrlina što je glavni negativac, meksički gangster Maurico (Juan Pablo Raba) prilično slojevita ličnost: njega privlači Hansonova medalja časti, a mali Miguel treba mu jedino zato da ga priključi klincima koji nemilosrdno ubijaju za kartel. I sam je prošao tu školu i smatra da je to jedini smisleni način života.

Kad se i koristi klišejima, "Zaštitnik" se trudi da u njima pronađe nešto svježe. Pritom, Neeson je zbilja dobar glumac, u stanju je pokazati odlučnost ali i ranjivost. Finale je zbilja sugestivan primjer kako prolaze heroji u doba pandemije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. ožujak 2021 19:46