Britanski filmski časopis Sight & Sound - osnovan 1982. - u filmskim je krugovima poznat po izvrsnoj filmskoj kritici, usađenoj u britansku tradiciju kulturalnih studija. Široj publici, međutim, Sight & Sound je kudikamo poznatiji po nečem drugom, a to su njegovi glasoviti izbori za najbolje filmove svih vremena. Anketa Sight & Sounda za najbolji film po tradiciji se održava svakih deset godina i u filmskom se svijetu smatra možda jedinim ozbiljnim, relevantnim izborom takve vrste. Posljednja je održana 2012. i u toj je anketi - nakon pet uzastopnih pobjeda Wellesovog “Građanina Kanea” - pobijedila Hitchcockova “Vrtoglavica”.
Porast interesa za dokse
U posljednjem desetljeću, i Sight & Sound je - uostalom, kao i svi koji se bave filmom - neizbježno uočio veliki porast interesa za dokumentarni film. Negdje od epohe Michaela Moorea dokumentarac se opet redovno vratio u kina, ustalio se ponovo na dugometražnu formu, izmakao getu televizije i postao nerijetko zamjena za sve površnije i gluplje novinarstvo. Ipak, na listama najboljih filmova dokumentarci su, kao i animirani filmovi, obično uzgredna nahočad koja se pojavljuje iznimno. Stoga je časopis Sight & Sound odlučio tijekom ove godine pokrenuti posebnu anketu u kojoj će ljudi iz struke birati najbolje dokumentarce svih vremena.
Pobjednik izbora - treba reći - nije osobito iznenađujući. Prvo je mjesto uvjerljivo zauzeo ukrajinski nijemi avangardni film “Čovjek s filmskom kamerom” reformatora dokumentarnog filma i sovjetskog avangardista Dzige Vertova. Njegova oda tehnološkoj eri i mogućnostima filma - producirana u sovjetskom studiju u Odesi 1929. -pravi je primjer filmskog pačića koji se izvrgnuo u labuda. U svoje vrijeme, Vertovljev film nije primljen dobro.
Oda tehnološkoj eri
Sovjetske vlasti doživljavale su ga previše tehnicističkim, za zapadne je gledatelje bio zakučast, publiku je zbunjivao odsustvom međutitlova, a najistaknutiji predstavnik sovjetske avangarde Sergej Ejzenštejn ironizirao je Vertovljevu kovanicu “kino-oko” i grmio kako revoluciji ne treba “kino-oko, nego kino-šaka”. Ejzenštejnova “Krstarica Potemkin” dugo je imala cementno mjesto među prvih deset na decenijskim listama Sight & Sounda, da bi 2012. nestala s liste prvih deset. Istodobno, Vertovljev “Čovjek s filmskom kamerom” uvrstio se u općoj decenijskoj listi na osmo mjesto, kao jedini dokumentarac među igranim filmovima. Stoga prvo mjesto Vertovljeva filma nije senzacija.
Jedna od antipatičnih karakteristika većine anketa za najbolje filmove - uključujući i Sight & Soundove - jest potpuno odsustvo novijih filmova na listama. Nažalost, to karakterizira i decenijske liste britanskog časopisa. Filmska struka kao da nije pripravna primati nove naslove u etablirani kanon. U listama igranih filmova, najnoviji naslovi koji se pojavljuju u popisima su novoholivudski filmovi iz 70-ih kao “Taksist” ili “Apokalipsa danas”.
Prava renesansa
Kod dokumentaraca bi, međutim, bilo razborito očekivati da slučaj bude drukčiji. Dokumentarni film upravo u posljednjem desetljeću i po doživljava pravu renesansu, nikada nisu bili utjecajniji, a možda ni bolji. Ipak, i ovaj put učesnici Sight & Soundove ankete pokazali su priličnu suzdržanost kada treba razmjerno svježiji film uvrstiti na listu. Najbolje plasirani filmovi iz 21. stoljeća su “Grizzly Man” Wernera Herzoga, te čileanski film “Nostalgija za svjetlom” Patricija Guzmána koji su podijelili 12 i 13. mjesto. “Čin ubijanja” Joshue Oppenheimera dospio je na 20. mjesto. Film “Capturing the Friedmans” Andrewa Jareckog - u kojem se kroz privatne videosnimke osumnjičene obitelji izlaže kontroverzni pedofilski skandal - svrstao se na 28. mjesto.
Film o suvremenom ribarstvu “Levijatan” Francuza Castainga i Paravel uvršten je kao 30. mjesto, “Čovjek na žici” Jamesa Marsha na 37., a izraelski animirani dokumentarac “Valcer s Bashirom” Arija Folmana na 47. Nije drukčije ni na listi po izboru samo redatelja. Tu se pojavljuje jedan novi naslov - genijalni dokumentarac o Africi “Darwinova noćna mora“ Huberta Saupera, i to na 14. mjestu.
Nema Glawoggera
Glasači britanskog časopisa, ukratko, prilično su izignorirali dobar dio suvremenog dokumentarca, pogotovo onog izvan velikih kinematografija. Na listi tako osim spomenutog Saupera nema ni jednog autora fascinantne austrijske škole - niti Ulricha Seidla, niti Nicolasa Greyhaltera, pa ni fascinantnih filmova nedavno preminulog Michaela Glawoggera.
A kad već pišemo o odsutnima, vrijedi notirati još jednog “iščezlog” - a to je najpopularniji dokumentarist današnjice Michael Moore. Čovjek čijim popularnim filmovima suvremeni doks u velikoj mjeri duguje kinorenesansu na listi se pojavljuje vrlo nisko na 37. mjestu, i to samo jednim, i najstarijim filmom - “Roger i ja” (1989). Ponovo se pokazalo da Moorea kudikamo više prigrlila široka publika, nego sama dokumentaristička struka.
Najbolji dokumentarci:
1)Čovjek s filmskom kamerom, Dziga Vertov, SSSR/Ukrajina 1929.
Avangardni dokumentarac o 24 sata života u Odesi u kojem Vertov uzdiže tehnološku civilizaciju i propituje filmski jezik. Američki medijski teoretičar Lev Manovich nazvao ga je “prvim filmom datotekom”.
2) Shoah, Claude Lanzmann, Francuska 1985.
Desetosatna “enciklopedija” holokausta kroz svjedočenja očevidaca, bez arhivskih snimaka.
3) Sans Soleil, Chris Marker, Francuska 1982.
Eksperimentalni dokumentarni esej o ljudskom sjećanju i povijesti, sniman u Japanu i Gvineji. Čista esencija šezdesetosmaške filmske kontrakulture.
4) Noć i magla, Alain Resnais, Francuska 1955.
Film koji je poratnu Europu prvi put sustavno suočio s potiskivanom istinom o konclogorima.
5) Tanka plava linija, Erroll Morris, SAD 1989.
Klasični američki dokumentarac koji istražuje slučaj krivo osuđenog u Teksasu 70-ih.
6) Kronika jednog ljeta, Jean Rouch i Edgar Morin, Francuska 1961.
Utemeljiteljski film “cinema- veritea”, film koji je uveo u antropološki dokumentarac novo, “egzotično” pleme: obične, urbane Europljane.
7) Nanook sa sjevera, Robert Flaherty, Britanija 1922.
Nijemi film o životu Eskima obično se smatra prvim pravim klasikom dokumentarca.
8) Skupljači i ja, Agnes Varda, Francuska 2000.
U ovom filmu o ljudima koji nakon žetve skupljaju ostatke, Varda je među prvima osjetila mogućnosti lako pokretne videokamere.
9)- 10) Ne osvrći se,
D. A. Pennebaker, SAD 1967.
Film o Dylanovoj britanskoj turneji 1965. jedini je muzički dokumentarac na listi.
9-10) Sivi vrtovi, David i Albert Maysles, SAD 1975.
Film o dvoje boemskih čudaka koji žive u raspadnutoj kući djelo je braće Maysles, svojevrsnih “hipi-dokumentarista” američkih 60-ih.