Turski su radnici u Njemačku došli početkom 1960-ih, u isto vrijeme kad i oni iz bivše Jugoslavije. Slabo obrazovana radna snaga, velikim dijelom iz ruralne Anadolije, ekonomski emigranti, došljaci iz drugačije kulture, stigli su s namjerom da ostanu nekoliko godina, mnogi naposljetku u Njemačkoj proveli cijeli život. Nostalgiju, tugu i čežnju za domom "liječili" su glazbom, muzika je čuvala i hranila dio kolektivne memorije, pomagala u njemačkoj svakidašnjici.
Dokumentarac "Ljubav, smrt i njemačke marke" njemačko-turskog redatelja, sina emigrantske obitelji, Cema Kaye govori o subkulturi turskih gastarbajtera, duhu jednog vremena, pripovijeda o migrantskoj kulturi otpora građenoj na radničkoj solidarnosti i na suprotstavljanju rasizmu. Glazba nije bila samo emotivno utoč...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....