Da postoji urednička logika, Mads Brügger bio bi jedan od glavnih gostiju upravo završenog Subersive Film Festivala. Danski filmaš stekao je svjetsku reputaciju “Crvenom kapelom” (nedavno emitiranom i na HRT-u), nevjerojatnim dokumentarcem u kojem se autor zajedno s dvojicom izvođača (jedan od njih je spastičar) zaputio u Sjevernu Koreju i tamo izigravao velikog poklonika njihova puta u socijalizam. Uslijedio je još provokativniji “Ambasador”, u kojem se Brügger upustio u podjednako opasan projekt, nabavio je isprave zahvaljujući kojima se predstavljao kao gospodin Cortzen , veleposlanik Liberije, i otputovao u Srednjoafričku Republiku, zemlju s niskom razinom legitimiteta, te tamo počeo kupovati nebrušene, tzv. krvave dijamante: plan mu je bio prokrijumčariti ih preko granice zahvaljujući diplomatskim ispravama, što mnogi stranci ionako rade već godinama.
U strogoj tajnosti
Većinu svojih kontakata snimao je kamerom koju je sugovornicima predstavio kao fotoaparat, te dobio fascinantnu kroniku pustolovine koja je mogla po njega i vrlo loše završiti. Uostalom, jedan od sudionika u filmu, bivši francuski legionar koji je u SAR-u obnašao funkciju šefa osiguranja, ubijen je tijekom produkcije. Film su u cijelosti financirale danske filmske kompanije (jedna od njih je Zentropa, kućno poduzeće Larsa von Triera), nisu mogli aplicirati na europske filmske fondove, jer se projekt držao u strogoj tajnosti.
Po svom opusu Mads Brügger je jedan od najsubverzivnijih filmaša današnjice, no kada to već zagrebački “subverzivci” nisu znali prepoznati, bilo je drugih koji jesu, poput dinamične produkcijske i distributerske kuće Restart, koja ga je pozvala da u Doku kinu održi masterclass i razgovara s publikom nakon projekcije svojih filmova. Kako je prilično zaposleni Danac našao vremena navratiti u Zagreb? Zanimao ga je grad o kojem je puno slušao dok je 2007. pripremao projekt o potrazi za Radovanom Karadžićem: često je boravio u Beogradu, razgovarao s pokojnim Branom Crnčevićem, putovao autom u Crnu Goru, a Zagreb mu je predstavljao djelić mozaika koji mu je nedostajao iz tog dijela Europe. Dokumentarac o Karadžiću, dakako, nikad nije snimljen, jer su bivšeg šefa Republike Srpske nešto kasnije uhitili.
Masterclass, održan u subotu u kasno poslijepodne, bio je odličan, jer je Brügger u njemu objasnio svoj redateljski svjetonazor: ne želi biti poput muhe na zidu i pasivno svjedočiti o zbivanjima, radije zauzima poziciju pterodaktila i aktivno u njima sudjeluje. Netko bi snimio “Ambasadora” kao projekt istraživačkog novinarstva, razotkrivajući trgovinu diplomatskim ispravama, no Brüggeru tako nešto ne bi bilo zanimljivo ukoliko i sam ne preuzme dio rizika.
Država puno ulaže
Razgovarali smo u nedjelju ujutro na terasi hotela Palace. Zanimalo me kakvo je njegovo objašnjenje velikog uspjeha koji Danci postižu na svim planovima kulture? Pravi odgovor je novac, država jako puno ulaže u televiziju, oko 700 milijuna eura godišnje, Danski filmski institut guta oko 70 milijuna, a ni Danska filmska škola se ne može požaliti na budžet. Rezultati su se napokon i pokazali, stasala je vrlo talentirana generacija scenarista i redatelja, koja stoji iza serija kao što su “Borgen”, “Most” i “Ubojstvo”, jednog Oscara (“U boljem svijetu” Susanne Bier) i nekolicini nominacija za tu nagradu. Po Brüggeru, najvažnija ličnost u toj danskoj kulturnoj revoluciji je Lars von Trier, čiji je uspjeh utro put drugima. Da li ga osobno poznaje? Samo usputno, svojedobno su često komunicirali kada je von Trier dovršavao “Melankoliju”, a Brügger je pregledavao materijale “Ambasadora”. Brügger ga je pozvao na projekciju filma, koji je von Trier poslije nazvao “opakim”. Brügger mu je odgovorio: “Ako to stiže iz tvojih usta, shvatit ću to kao veliki kompliment”.
Ništa nije cenzurirano
Po Brüggeru, Danska ima sreću da je dio skandinavskog kulturnog kruga, koji je trenutačno u ekspanziji: u njoj sudjeluju književnici, scenaristi, redatelji i producenti, pri čemu svi podupiru jedni druge.
Danas 40-godišnji Brügger odrastao je u novinarskoj obitelji, i sam se počeo baviti novinarstvom, kako u novinama tako i na radiju i televiziji, u Danskoj je postao vrlo popularno lice zahvaljujući talk showu “Jedanaesti sat”, no prava odskočna daska bila mu je reality serija u tri nastavka “Danci za Busha” iz 2004.: s kolegom Jakobom Boeskovom otišao je u Ameriku, gdje su se predstavili kao danski komitet koji podržava reizbor Georgea W. Busha i dobili nevjerojatne izjave zadrtih republikanaca, nesvjesnih da razgovaraju sa satiričarima.
Rekao sam Brüggeru da me ta serija, koja nikad nije prikazana izvan matičnog tržišta, po konceptu podsjeća na “Borata” Sasche Barona Cohena, koji je, međutim, kasnije snimljen.
Kako reagira na to što ga često uspoređuju s Cohenom? Respektira britanskog komičara, međutim, među njima postoji razlika, budući da je prvi prvenstveno zabavljač, a Brügger nastoji naglasiti i političku i ekonomsku dimenziju svojih projekata.
Kako je uspio snimiti “Crvenu kapelu”, zar mu sjevernokorejske vlasti nisu pregledale snimljeni materijal? Na kraju svakog dana morao im je pokazati što je napravio, oni bi mu oduzeli kazete i poslije nije znao što je s njima.
Pred kraj boravka u toj zemlji činilo mu se da radi nešto potpuno uzaludno, što nema nikakvog smisla, no kada se sa svoja dva protagonista ukrcavao na zrakoplov, čekale su ih kutije s cjelokupnim materijalom. Tek kad je provjerio što je na snimkama, shvatio je da na njima nije ništa cenzurirano.
Je su li njegovi vodiči u Sjevernoj Koreji poslije imali problema? Ipak mu je sjevernokorejski veleposlanik u Švedskoj poslao mail da će ga zbog “Crvene kapele” mrziti do kraja života. Navodno su ih podvrgunuli ideološkom učvršćivanju, no to je rizik na koji se mora pripremiti svaki novinar kada se upušta u takav pothvat. Nastojao je ne dovesti svoje vodiče u kompromitirajuće situacije, a kako je čuo, oni su samo kraće vrijeme bili u nemilosti.
Novi projekti
Upravo priprema dokumentarac o Talijanu Antoniu Quatraru, visokom službeniku Europske komisije, koji se 1993. bacio kroz prozor svog hotela u Bruxellesu. Mediji su naklapali da se možda radilo u ubojstvu, ali to nikad nije potvrđeno.
Brügger će se pozabaviti još jednom zagonetnom smrću, pogibijom generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Daga Hammarskjölda, koji je stradao u zrakoplovnom udesu 1961. godine. Bio je izniman političar, liberal navodnih gay sklonosti, posthumno nagrađen Nobelovom nagradom, koji se zamjerio velikim silama, ponajprije Sovjetskom Savezu, i vrlo je vjerojatno da je udes insceniran.
Može li se živjeti od filma? Ni slučajno. Danski filmski institut je krasna institucija, ali ima nezgodno pravilo da redatelj dobiva honorar tek kada se podmire svi troškovi. Za “Ambasadora”, film koji je obišao svijet i bio uspješan u kinima, još nije dobio niti jednog eura. Srećom, zaposlen je kao šef programa novog danskog radija koji financira država, kako bi konkurirala svom postojećem radiju. Danska posla!