Nakon što je u ožujku navršio 70 godina, kultni austrijski redatelj Michael Haneke odlučio je gledateljima darovati “Ljubav”. Naravno, kao i uvijek s ovim kontroverznim redateljem, prvi pogled vara, pa je “Ljubav” zapravo film o umiranju i suočavanju sa smrću voljene osobe, što je prikazano kroz priču o ostarjelom bračnom paru pariških intelektualaca.
Vremešne Parižane igraju glumačke legende Jean-Louis Trintignant i Emmanuelle Riva, čiji se život mijenja kada supruga doživi moždani udar.
Film je premijerno prikazan u svibnju na festivalu u Cannesu, gdje je i nagrađen Zlatnom palmom za najbolji film, a prošloga tjedna svjetsko udruženje filmskih kritičara FIPRESCI proglasilo ga je najboljim filmom godine (obuhvaćeno je razdoblje od 1. srpnja 2011. do 30. lipnja 2012.)
Sedmorica velikih
Na filmskoj sceni Haneke se pojavio relativno kasno. Iako je kao redatelj debitirao 1974. televizijskim filmom “...Und was Kommt Danach?”, prvi “pravi” film snimio je tek kao 47-godišnjak. “Sedmi kontinent” te 1987. nije prošao pretjerano zapaženo, ali već 1991. kontroverzni “Benny’s Video” smješta ga među interesantne europske redatelje. Prvi veliki uspjeh postiže deset godina kasnije s “Pijanisticom”, kada je osvojio Veliku nagradu žirija u Cannesu, a kratkotrajni izlet u Hollywood, gdje je 2008. snimio preradu svojeg ranijeg filma “Funny Games”, prošao je neuspješno. Iduće godine, pak, s “Bijelom vrpcom” osvaja Zlatnu palmu u Cennesu, a kada je to uspio ponoviti i s filmom “Ljubav” uvrstio se među sedam prestižnih redatelja koji su dvaput trijumfirali na najvećem svjetskom filmskom festivalu. Hrvatski gledatelji će, pak, “Ljubav” moći vidjeti na MAXtv Filmomaniji 6, reviji nove europske i svjetske kinematografije, koja se od 20. do 30. rujna održava u kinu Cineplexx Centar Kaptol.
Odjeven u crno, ali s upečatljivom kontrastom koji stvaraju njegova sijeda brada i kosa, Haneke nas je dočekao u kanskom hotelu Carlton. Govori odmjereno i precizno. Povremeno je zagonetan. Baš kakvi su mu i filmovi.
Zbog čega ste odlučili snimiti film s temom o umiranju?
- Bio sam inspiriran događajima u mojoj obitelji. Mislim da se zato i brojni gledatelji mogu poistovjetiti s filmom, jer gotovo se svatko od nas barem jednom našao u situaciji da je izgubio nekoga bliskog.
Koliko je dakle vašeg osobnog iskustva u filmu?
- Bilo bi vrlo dosadno i kičasto da na platno prenosim svoj život. Ovo nije autobiografska priča, već samo film inspiriran nečime što mi se dogodilo u životu.
Koliko vam je bilo bitno da opis bolesti bude što realniji?
- Ako se bavite ovako ozbiljnom temom, onda je izuzetno važno da budete što točniji. Inače će publika brzo primijetiti da ne pokazujete istinu. Pripremajući se za film proveo sam dosta vremena u bolnici, a za scenu u kojoj medicinska sestra objašnjava kako se stavljaju pelene za odrasle doista sam snimio pravu medicinsku sestru, koja te upute svakodnevno daje pacijentima te glumici rekao da je imitira. Isto tako, kad sam se pripremao za “Bijelu vrpcu”, morao sam čitati katoličke knjige s početka XX. stoljeća te sam dugo proučavao kako se tada živjelo na selu.
Roditelji glumci
Jeste li odmah na početku pisanja scenarija u glavi imali kraj filma?
- Ne, zapravo je bilo potpuno suprotno. Dok sam pisao scenarij, u jednom trenutku sam se našao pred zidom, jednostavno nisam znao kako da nastavim priču. Danima sam razmišljao što napraviti, a kako mi nijedna pametna ideja nije dolazila, odlučio sam posvetiti se nekom drugom filmu. No, čim sam počeo rad na drugom scenariju, shvatio sam što trebam napraviti te sam nakon toga relativno brzo završio posao.
Kako vi gledate na smrt?
- Moji su osjećaji podvojeni. Postoji divna pjesma Johannesa Brahmsa u kojoj stihovi prvo govore “O smrti kako si gorka kada nam uzmeš voljenoga usred života”, a ubrzo dolazi i stih “O smrti kako si slatka kada čovjeka oslobodiš njegovih patnji”. Zato i pogled na smrt ovisi o čovjekovoj situaciji. Trenutno sam jako dobro, zdravlje me dobro služi i ne želim umrijeti.
Ispričavam se na ovom banalnom pitanju, ali u čemu je tajna stvaranja dobrog filma?
- Da biste snimili dobar film, morate imati odličan scenarij i dobru glumačku ekipu. No, nije dovoljno samo pozvati dobre glumce, već im pronaći i odgovarajuću ulogu te ih skladno uklopiti s drugim. Ako sve to uspijete posložiti, onda film može funkcionirati. U ovom slučaju glumci su bili jako važni, na primjer ljudska toplina koju sa sobom donosi Jean-Louis Trintignant neophodna je za film. Ne možete glumcu, ma kolikogod on dobar bio, samo kazati da odglumi tu toplinu, to čovjek ima ili nema.
Kako ste ga uvjerili da se nakon sedam godina vrati filmskoj glumi?
- Scenarij sam pisao imajući upravo njega u glavi za lik Georgesa. Srećom, on poznaje moje prijašnje filmove i posebno mu se svidjela “Bijela vrpca”, pa je odmah pristao kada sam mu ispričao o čemu se radi u filmu.
Oštar prema ekipi
Kako komentirate njegovu izjavu da je s vama teško raditi jer ste perfekcionist?
- Čini mi se da je Jean-Louis to izrekao s malim osmijehom na licu. Istina je da na setu inzistiram na svojoj viziji kako bih dobio film koji želim, ali nije istina da zbog toga moji glumci pate. Njemu je ova uloga sasvim sigurno fizički bila teška, jer je po cijele dane bio na nogama, što nije lako za 80-godišnjaka, no mislim da je na kraju bio zadovoljan. Kada ne ide sve onako kako zamislim, znam biti oštar prema ekipi, ali nikada prema glumcima.
Uživate u snimanju filma?
- U pisanju scenarija uživam, baš kao i u postprodukciji, ali samo snimanje za mene je golemi stres. Teško je ostvariti sve ono što sam zamislio, a skoro dobijem slom živaca kada dođem na set i vidim, na primjer, da je jastuk plave boje, a ne bijeli kako sam zatražio. Jedina ugodna strana je suradnja s glumcima, samo je to zabavna strana režiranja. Moja ljubav prema glumcima dolazi s obiteljske strane, jer su mi roditelji bili glumci, pa uživam u njihovom društvu i doista im se divim.
Zašto ste filmu dali naslov “Ljubav”, a ne, recimo, “Smrt”?
- To je bila ideja Jean-Louisa Trintignanta, koji mi je nakon što je pročitao scenarij rekao da u priči ima toliko ljubavi da bih film trebao nazvati “Ljubav”. Samo sam odgovorio: “Fantastično”.
Pametna publika
Biste li i ovaj film mogli ponovno snimiti u Hollywoodu, kao što ste to učinili sa svojim filmom “Funny Games”?
- Ne, ne… S Hollywoodom sam završio. Već sam ranije rekao da sam se na preradu odlučio samo zato što sam htio doprijeti do ljubitelja nasilnih akcijskih filmova, ali to mi nije uspjelo s njemačkom verzijom, pa sam mislio da ću uspjeti ako snimim istu priču s holivudskim glumcima na engleskom jeziku. Publika je uvijek pametnija nego što mislite, pa su vrlo brzo shvatili da im ne nudim jednostavno zabavno nasilje, već nasilne scene koje su mučne i tjeraju čovjeka na propitkivanje. Zato i ne čudi da je film propao. Nije mi žao što sam ga snimio, ali tu pogrešku neću dvaput ponavljati.