Teror senzacionalizma, guranje svega što je američko i minoriziranje europskoga valjda su glavni razlog zašto je vijest o smrti Michèle Morgan bar 24 sata kasnila u svjetske medije, dok smo o posljednjim satima Zsa Zse Gabor izvješteni promptno.
Nije ona bila bilo tko, zakitili su je francuskom Legijom časti, dobila je Césara za cjelokupni doprinos toj kinematografiji, udijelili su joj počasnog Zlatnog lava na festivalu u Veneciji, a ima i svoju zvijezdu na legendarnoj Hollywoodskoj stazi slavnih. Čitatelji francuskog Cinémondea u nekoliko su je navrata 50-ih godina proglašavali najvećom francuskom filmskom glumicom, što joj nitko nije mogao osporiti: tko bi zaboravio njezine oči boje badema na kojima su joj zavidjele i holivudske dive.
Propali brak
Po čemu je pamtimo? Ponajprije po “Obali u magli” iz 1938., nastupnom ostvarenju francuskog poetskog realizma, prvoj slavnoj suradnji redatelja Marcela Carnéa i njegovog omiljenog scenarista Jacquesa Préverta. Sam Jean Gabin odabrao ju je za partnericu, ona se od 15. godine muvala pred kamerama, za inat roditeljima koji su se iz otmjenog pariškog predgrađa preselili u Dieppe u Normandiji (pravo ime joj je Simone Renée Roussel), prvu važnu ulogu u “Srcu Pariza” dao joj je Marc Allégret, biseksualni ljubavnik budućeg nobelovca Andréa Gidea, no nakon “Obale u magli” za nju se zainteresirao i Hollywood. Tamo je otišla nešto kasnije, nakon što je snimila s Gabinom još jedan film, vrlo lijepu melodramu Jeana Grémillona “Remorker”, tada su kraće vrijeme bili i ljubavnici, što su ranije izbjegavali jer je ona bila maloljetna, a on oženjen.
U Hollywoodu je bila pod ugovorom s kompanijom RKO, njezin nastupni američki film “Pariška Ivana” nije bio osobita senzacija, ali je njime ona dala svoj prilog borbi protiv nacističke okupacije Francuske, međutim, poprilično ju je pogodilo kad je RKO tražio previše da bi je posudio Warner Bros.-u za “Casablancu”: ulogu je dobila Ingrid Bergman, a ona je propustila priliku za blistavu holivudsku karijeru.
Po oslobođenju se vratila u Francusku i nastupila u “Pastoralnoj simfoniji” (1946.) po Gideovoj noveli, igrala je slijepu djevojku u koju je zaljubljen njezin mentor, protestantski pastor, i dobila nagradu za najbolju žensku ulogu na prvom poratnom canneskom festivalu. Svoj najvažniji film na engleskom snimila je odmah potom, bio je to sjajni “Pali idol” Carola Reeda iz 1948. koji je upamtila iz drugih razloga: svog tadašnjeg supruga, minornog američkog glumca Williama Marshalla upoznala je tijekom snimanja s prijateljicom Micheline Presle (proslavila se tih godina u filmu “Đavo u tijelu” s mladim Gérardom Philipeom), brak se raspao, ali kako je i ona već bila u vezi s naočitim Henrijem Vidalom, partnerom iz antičkog spektakla “Fabiola” (1949.), najskupljeg talijanskog filma tog razdoblja, muž ju je optužio za preljub i dobio skrbništvo nad njihovim sinom Mikeom.
Dizajnerica kravata
S Vidalom nije bilo lako živjeti, bio je ovisan o opijatima i bolesno ljubomoran, ali mediji su ih obožavali: još dvaput su igrali zajedno, no najuspješnije filmove snimila je bez njega, ponajprije, izvrsne “Velike manevre” Renea Clairea (1955.). Vidal je umro mlad, u četrdesetoj od srčanog udara, a ona se već naredne 1960. udala za Gérarda Ouryja, koscenarista i jednog od partnera u vrlo popularnoj melodrami “Ogledalo s dva lica” (90-ih je Barbra Streisand snimila novu verziju tog filma). Oury je poslije postao najveći francuski hitmejker (“Velika avantura”, “As asova”), ali je radije snimao s Bourvilom, Louisom de Funèsom i Jean-Paulom Belmondom negoli sa suprugom, što ona nije osobito žalila jer se već zasitila filma, dizajnirala je kravate i bavila se slikarstvom.
Claude Lelouch dao joj je posljednju važnu ulogu u humornom trileru “Detektiv mačak” (1975.), pa mu se ona iz zahvalnosti samo prošetala kroz dva kasnija filma. Umrla je u utorak u svojoj vili u Meudonu, imala je 96 godina, a sprovod joj je danas na pariškom groblju Montparnasse.