Godine 1961., skupina mladih torinskih speleologa stigla je u zabačeni gradić Cerchiara na kalabreškom jugu. Nakanili su istražiti jamu Bifurto, neistraženu pećinu na obližnjoj planini Pollino. Na koncu su se spustili do dubine od 690 metara: Bifurtose ispostavio kao treća najdublja tada poznata kraška jama u svijetu.
Taj davni speleološki pothvat tema je filma koji zagrebačka publika može vidjeti ovog ponedjeljka. Na Subversive Film Festivalu- koji počinje u nedjelju- zagrebački će filmofili moći vidjeti film "Il buco" (Rupa) talijanskog režisera Michelangela Frammantina. Riječ je o filmu koji u Zagreb pristiže s festivala u Veneciji na kojem je dobio Specijalnu nagradu žirija. Frammantinov film naoko se bavi jednom davnom i zapravo ne-tako-izuzetnom speleološkom ekspedicijom. No-u zbilji se bavi zapravo nečim kudikamo krupnijim, nečim što i nas dodiruje kao društvo. "Il buco" je film o paralelnim društvima: onima usisanim u modernizaciju i onima koje je ona zaobišla.
Režiser Frammantino upućenijoj art-publici nije nepoznat. Riječ je o 54-godišnjem Milanezu kalabreškog podrijetla koji je do "Rupe" snimio samo dva filma: "Il dono/Dar" (2003) i "Quatro volte/Četiri lica" (2010). Oba su- međutim- bili mali, kultni art-naslovi. "Quattro volte" – ruralna freska bez dijaloga u kojoj su glavni likovi koze- igrao i na hrvatskim festivalima.
U "Rupi" Frammantino brižljivo rekonstruira speleologiju ranih 60-ih. Redatelj je za glumce na audiciji kastirao stvarne speleologe. Film je sniman na zbiljskoj lokaciji jame Bifurto u koju je tijekom snimanje jednom čak provalila kišnica. Frammantino je rekonstuirao i tehniku i opremu speleologa 60-ih: tako se njegovi špiljari u jamu spuštaju sa plamenom na plin, a traktove osvjetljavaju tako što zapale i u bezdan puste listove tadašnjih novina (uključujući časopis "Life").
No- Frammantina više od špiljara zanimaju mještani pospanog kalabreškog mjesta koji sa čuđenjem gledaju na sjeverne dokoličare. Jer, tadašnja Kalabrija faktički živi u produženom srednjem vijeku. Kuće još nemaju struju, u crkvi se drži misa po pred-koncilskom obredu na latinskom, a mještani iznesu stolice na pjacetu da bi zajedno gledali program na jedinom TV-u u mistu. Na TV-u je crno-bijela reportaža o izgradnji Pirellijevog poslovnog tornja u Milanu, tada najviše zgrade u Europi. To je paralelni svijet iz kojeg dolaze špiljari/furešti: no, kalabreškim južnjacima taj je svijet dalek kao što je danas Silicijska dolina daleka nekom u Somaliji.
Taj sudar svjetova Frammantino ocrtava bez dijaloga, sa situacijskim humorom koji katkad podsjeti na Jacquesa Tatija. Speleolozi tako- pošto hotela nema- spavaju u sakristiji, uz pobacana raspela i kipove od gipsa. Prolaze mjestom dok liječnik u prvom planu mjesnoj djeci pregledava krajnike.
"Rupa" se kako ide kraju fokusira na dvije paralelne fabularne linije. Speleolozi dopiru sve dublje u špilju, brižljivo dokumentirajući njen oblik i mjere. Sve vrijeme čudne pridošlice s brda promatra stari pastir. No-pastir padne u krevet. Leži u zabačenoj kolibi daleko od naselja. O bolnici ili liječniku nema ni govora: čoban je star, poživio je svoje, i sad mu predstoji umrijeti po redu kao što umire bilje i blago. Uz krevet mu stoji vremešni sin i čeka da se neumitno dogodi. Obje "radnje" Frammantino zaokružuje paralelno. Speleolog pristiže do dna rupe i gestom pokazuje "nema više". Sin starca prekrije dekom preko lica. Tamo u rupi zbio se "povijesni događaj". No-kao da film sugerira-pravi događaj nije taj. Pravi je "događaj" onaj nepovijesni, nezabilježeni: jedan ciklus života koji se zatvorio po prirodnom redu.
"Il Buco" je divni, spiritualni filozofski film koji podsjeća na Ermanna Olmija. Istodobno, to je i veliki film o Mediteranu: o prostoru koji je- baš kao i u Frammantinovom filmu- rastrzan pokušajima i (ne)uspjesima modernizacije.