ZAGREB - Godine 1981. i Ivan Martinac i Ranko Munitić bili su osebujne vedete jugoslavenske filmske kulture. Ivan Martinac (1938.) u tom trenutku već je legenda neprofesijskog filma, te autor čiji se naslovi vrte po prestižnim programima svjetske filmske avangarde.
Ranko Munitić (1945.) te iste 1981. jedan je od najistaknutijih i najvidljivijih jugoslavenskih filmskih kritičara, ujedno i vodeći specijalist za one nedominantne filmske vrste: animaciju i dokumentarac.
Munitić i Martinac imali su podosta zajedničkog: obojica filmski nerdovi i modernistički elitisti, obojica neformalni učitelji, također i zemljaci (Martinac iz Splita, Munitić iz Trogira ). Te 1981., udružili su se na zajedničkom projektu: monografiji o Martincu kojoj je Munitić trebao biti autor. Dvojica tvrdoglavih čudaka latila su se projekta, ali nisu našla zajednički jezik. Nakon mjeseci svađa, Martinac je povukao dozvolu za objavljivanje, a rukopis monografije je ostao u Beogradu.
Kao sonda
Od tada do danas prošlo je trideset godina. U tih trideset godina, dvojicu sjajnih čudaka naše filmske kulture još je štošta dodatno moralo razdvojiti. Izbila je politička kriza i rat, Martinac - katolički mistik - postao je pomalo i klerikalac, a Munitić pomalo poprimio funkciju “poštenog Hrvata” za beogradske nacionalističke potrebe. Potom je Martinac umro 2005., a Munitić 2009. Čini se kao da su te dvije smrti bile nužni preduvjet da se jedna davno pokopana knjiga vrati u žive, kao zombi. I sada je tu pred nama: monografija “Martinac” Ranka Munitića, knjiga koja nam kao sonda iz prošlosti rasvjetljuje skrivenu priču jedne briljantne filmske generacije.
Veliki intervju
Munitićev “Martinac” najvećim se dijelom sastoji od velikog intervjua koji je Munitić vodio s režiserom tijekom 1980., i u kojem mu je Martinac izložio priču svoje obitelji, djetinjstvo, studij, Zagreb, Beograd i Split, ali i svoje poglede na filmski medij, montažu, scenarij, sustav natječaja. Unutar tih memoarskih i poetoloških fragmenata Munitić je poput brižljivog “papirnog” dokumentarista umontirao Martinčevu poeziju, knjige snimanja, autopoetološke eseje, ali i članke o filmu, uključujući tekstove o Zafranoviću, Hladniku, Rakonjcu.
Za povjesničare filma nesumnjivo najzanimljiviji dio knjige bit će onaj u kojem se Martinac sjeća godina kad kao student arhitekture ulazi u film u Kinoklubu Beograd . U tim dijelovima, Martinac nas memoarski vodi u “primarnu juhu” našeg filmskog modernizma, u lonac iz kojeg će vrlo brzo prokuljati “crni val”. U tom dijelu, kao epizodisti pojavljuju se budući velikani poput Makavejeva i Živojina Pavlovića. Da su stvari otišle u očekivanom smjeru, Martinac bi možda postao beogradski autor, a povijest i filma i splitske fimske kulture otišla bi drugim smjerom. Ali, 1962. Martinac se zbog operacije bruha vraća u Split gdje je već snimio “Monolog o Splitu” i tu otpočinje njegova “prava” povijest, ona briljantnog marginalca.
Kuća na pijesku
U jednom od prvih intervjua u knjizi, Martinac pripovijeda o tome kako su ga kao dječačića upisali u prvi razred gdje ih je učitelj počeo učiti slova A i B, a on je, pošto mu je bilo dosadno, na klupi počeo čitati novine, na što su ga poslali direktno u drugi razred. Ta šaljiva štorija puno govori o Martinčevim budućim splitskim godinama. Puno ispred periferne splitske sredine, potpuno drukčiji od dominantne filmske kulture tog doba, Martinac sam formira svoj “ekosistem”. Premda ljuti katolik i vjerski mistik, Martinac svoju nišu nalazi u socrealističkom ambijentu velikog građevinskog poduzeća i kinokluba narodne tehnike, te potpunu drukčijost pretvara u prednost.
U nekoliko godina postaje ugledni kinoamater, učitelj s mnoštvom sljedbenika, voditelj “one-man” filmske škole, te osnivač splitske kinoteke. U tadašnjem groteskno dogmatskom, boljševičkom Splitu klerikalac Martinac postaje svojevrsni “oficijelni gradski umjetnik” a da - začudo - ni jedna strana u tom nije uočavala ništa neobično. To je trenutak u kojem Munitić ziđe “spomenik” Martincu. Munitić je u tom trenutku politički razmjerno “pravovjeran” kritičar, a Martinac autor koji je taman prešao napon snage i počinje (prekasno) pripremati svoj jedini dugometražni film - tek donekle uspjelu “Kuću na pijesku”.
Društveni obred
Sve do same smrti, Martinac je gajio običaj koji se s vremenom pretvorio u svojevrsni društveni obred: u studenom, na Dan mrtvih, objavio bi “Slobodnoj Dalmaciji” popis svih istaknutih građana koji su umrli u prethodnoj godini. Otkad je umro, nitko nije preuzeo na sebe taj obred. Pa ipak, knjiga “Munitić/Martinac” kao da i sama pomalo sliči Martinčevu dušnodanskom mementu: to je knjiga sjećanja na dvojicu sjajnih mrtvaca koji su ovu zemlju činili filmski uzbudljivom i živom.