PETAK NA ZAGREBDOXU

Na programu i Žilnikov zabranjen film o 16-godišnjacima koji su pljačkali banke na poticaj države

Želimir Žilnik

Nikako ne biste smjeli propustiti film ‘Marx može čekati‘ Marca Bellochia

Nakon dokumentarca "Ustanak u Jasku", prikazanom bez ikakvog odjeka na beogradskom festivalu dokumentarnog, animiranog i kratkog igranog filma 1974., što je bio svojevrsni skandal, jer je to bilo jedno od najboljih ostvarenja na toj tradicionalnoj smotri, a osim toga bavilo se evociranjem revolucionarnih gibanja u vojvođanskom selu Jazak u općini Irig, Želimir Žilnik shvatio je da mora promijeniti radnu sredinu. Prethodne filmove koje je snimao za novosadsku Neoplantu napadali su kao subverzivne, ubrajali su ih u nepopularnu kategoriju "crnog filma" (redatelj kao da se sprdao s tom odrednicom pa je 1971. snimio kratki dokumentarac "Crni film"), no sad je napravio – uvjetno rečeno – poželjan film o revoluciji, no krajnje netipično, s grupom seljaka koji su jurili s jednog kraja sela na drugi i tumačili što se početkom četrdesetih tamo dogodilo. Ni to režimu nije bilo dovoljno dobro.

Žilnik se zato zaputio u Zapadnu Njemačku, gdje su njegovi filmovi jako dobro prolazili, a "Rani radovi" su čak dobili glavnu nagradu u Berlinu, na jednom od tri najvažnija europska festivala. Pohvatao je potrebne kontakte, a pomoglo mu je i to što su vodeći redatelji Novog njemačkog filma u Münchenu osnovali poduzeće Filmverlag der Autoren, u kojem je dobio kameru a mogao je koristiti i montažu. U samo tri godine snimio je osam filmova, od toga jedan cjelovečernji, a na dokumentarcu "Kućni red" iz 1975. direktor fotografije bio mu je Thomas Mauch, bliski suradnik Wernera Herzoga.

Na ZagrebDoxu vidjet ćemo danas pet filmova iz njegova zapadnonjemačkog opusa (17.00, dvorana 2), a već prvi "Javno pogubljenje", tamo u vrijeme nastanka (1975.) uopće nije prikazan, jer se smatralo da bi mogao izazvati nepovoljnu reakciju javnosti. Realiziran je u Hamburgu, gdje je tih godina bilo jako puno pljački banaka (to su radili i 16-godišnjaci), usprkos strogim mjerama zaštite. Po sudu specijalista za tu temu, s kojim je Žilnik razgovarao, država kao da je namjerno poticala pljačke, kao mjeru kažnjavanja neposlušnih građana, jer je policija mogla biti puno bolje opremljena oružjem za sprječavanje zločina. Ovako je stradalo jako puno talaca i slučajnih prolaznika, ne samo pljačkaša, što je u medijima dobivalo golem publicitet. Sličilo je to javnim pogubljenjima iz prošlih stoljeća (odatle naslov filma), koja su trebala stvoriti dojam jake države, spremne na kažnjavanje svakog neposluha.

Većina filmova demonstriraju prepoznatljivi Žilnikov stil. "Pod zaštitom države" pokazuje apsurdni slučaj u Münchenu, gdje stanodavac nastoji pod svaku cijenu istjerati svoje stanare (isključuje im struju i grijanje), predstaviti svoju zgradu kao važan gradski objekt i prodati ga po povoljnoj cijeni, budući da ima znance u tamošnjoj upravi. Film je snimljen u samo jednom kadru, kamera prati jedinog preostalog stanara, koji se sa suprugom snalazi kako zna te povremeno osigura peć i rasvjetu, on je domar u ratu s beskrupuloznim stanodavcem, a premda se to odigrava sredinom sedamdesetih, frapantno podsjeća na brojne situacije kakvih danas ima ne mali broj u Zagrebu. U samo jednom kadru snimljen je i "Inventar", ali u boji, kamera je usmjerena na stepenice kojima silaze stanari očito neke veće zgrade i predstavljaju se. Ima tu Grka, Talijana, Turaka, Nijemaca, Srba i Hrvata, neki su zadovoljni životnim uvjetima, ali većina jadikuje zbog nezaposlenosti i skupoće. "Kućni red" (koji je snimio Mauch) često mijenja pozicije kamere i odigrava se na nekoliko lokacija, međutim, ne prelazi zadano trajanje od desetak minuta. Budući da domarka prati filmsku ekipu, većina stanara ne usuđuje se otvoreno žaliti, ali migovima daju naslutiti da nisu baš zadovoljni. Posljednji film je "Oproštaj", odigrava se na minhenskom glavnom kolodvoru, gdje gastarbajter odlazi za Beograd i ne namjerava se više vratiti, jer su životni troškovi eskalirali. Potpuno se otvorio redatelju, čak toliko da je uzeo svoj kofer i pokazao što je sve kupio u Njemačkoj, a čega nema kod kuće u Jugoslaviji. U sličnoj situaciji ubrzo se našao i Žilnik, nakon što mu je bunkeriran još jedan film, cjelovečernji "Raj – jedna imperijalistička tragikomedija", u kojem tajkunica pred bankrotom unajmi mlade teroriste i aranžira vlastitu otmicu. Navodno su glavne uloge trebali igrati R.W. Fassbinder i Hanna Schygulla, ali vodeći njemački filmaš imao je suviše sličnih projekata. Politička situacija u Zapadnoj Njemačkoj bila je tada krajnje osjetljiva, veliki pisac Heinrich Böll na nju je reagirao kraćim romanom "Izgubljena čast Katharine Blum" koji su ekranizirali Volker Schlöndorff i njegova tadašnja životna družica Margarethe von Trotta s Angelom Winkler u naslovnoj ulozi, vodeći teroristi stradali su u zatvoru Stammheim, a Žilnik je u tom okružju kao stranac bio nepoželjan.

Nikako ne biste smjeli propustiti film "Marx može čekati" Marca Bellochia (18.00, dvorana 3) ukoliko vas bar malo zanima opus velikog talijanskog redatelja, istina, poznatijeg po igranim filmovima ("Šake u džepu", "Kina je blizu", "Skok u prazno", "Dobro jutro, noći", "Izdajnik"). On je okupio čitavu svoju obitelj i uz pomoć fotografija, kućnih filmova i inserata iz svojih ostvarenja rekonstruirao njezinu povijest, koja je vrlo neugodna, jer je u njoj bilo i demencije, samoubojstava i gluhonijemosti. Stariji muški članovi daju svoja tumačenja što se sve tu dogodilo, a zahvaljujući njihovoj artikuliranosti u stanju ste raspetljati zamršene odnose. Sjajan, odlično napravljen dokumentarac, zahvaljujući kojem ćete proniknuti i u najhermetičnije autorove filmove.

S velikim zakašnjenjem u pratećem programu Točke gledišta (19.00, dvorana 4) možete pogledati dokumentarac "Zakletva" (2011) Laure Poitras, dobitnice Oscara za kontroverznog "Građanina X". Ovdje je u središtu suđenje Salimu Hamdenu, koji je završio u Guantanamu kao vozač Osame Bin Ladena, međutim, pred kamerom je stalno Abu Jandal, Bin Ladenov tjelohranitelj, koji sebe krivi za Salimova stradanja, jer ga je on preporučio svom šefu za taj posao. Abu Jandal je inače počeo karijeru na ratištima u Bosni, borio se protiv Srba (tada se zvao Abu Hamza), a dobro je poznavao i sve teroriste koji su sudjelovali u napadu na Dvojne tornjeve i Pentagon. Gorljivi je vjernik i živcira se što njegov sinčić zijeva dok čita Kur'an, ali se otac nada da će se uozbiljiti kad poraste. Njegova žestina, istina, jenjava dok traje suđenje njegovom prijatelju Abu Hamdenu, no vjera u novi svjetski poredak još uvijek tinja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2022 06:54