NAJBOLJE NA ZAGREBDOXu

Žene koje su prošle vukovarski pakao, eksplozija u bejrutskoj luci i zagonetka samoubojstva brata blizanca

Nenad Puhovski (desno), osnivač i direktor ZagrebDoxa

 Nera Simic/CROPIX
Važna kategorija na festivalu je ‘Movies That Matter‘, posvećena filmovima koji na najbolji način promiču ljudska prava

Međunarodni žiri (Katarina Zrinka Matijević, Dalibor Matanić, Mihail Gorobčuk) ZagrebDoxa nije baš imao lak zadatak jer su filmovi u međunarodnoj konkurenciji bili iznimno visoke razine, no mora se priznati da su izdvojili tri različita ostvarenja koja su svaka na svoj način dojmila gledatelje. Veliki pečat dobio je film "Sabaya" švedsko-kurdskog redatelja Hogira Hirorija, neka vrsta dokumentarnog trilera o aktivistima svojevrsnog centra za spašavanje žena i djevojčica jezidske manjine koje su pripadnici ISIL-a koristili kao "seksualne robinje". Među aktivistima se izdvaja Mahmud, odličan poznavatelj prilika u Al-Hawlu u Siriji, navodno najopasnijem kampu takve vrste na Srednjem istoku: uporan i snalažljiv, ne odustaje dok nije postigao svoj cilj, a zahvaljujući njemu i njegovim suradnicima, više od 200 sabaya uspjelo se vratiti kućama.

Posebna priznanja dobila su dva vrlo različita ostvarenja. "Film s balkona" poznatog poljskog redatelja Pawela Lozińskog nastao je zahvaljujući autorovu strpljenju, on je pune dvije godine proveo na svom balkonu i zaustavljao prolaznike koji su bili raspoloženi za razgovor. Dobio je nevjerojatno intrigantan portret tamošnjeg društva. I drugi film je poljski, režirao ga je Tomasz Wolski, ali ovaj zadire u prošlost, uostalom zove se "1970.", a nastao je zahvaljujući snimkama telefonskih razgovora članova pokrajinskog saveza komunističkih funkcionara, uzbuđenih zbog štrajka radnika brodogradilišta u Gdansku i još nekolicini gradova. Audiosnimke je oživio stop-animacijom, kao da radi lutka film, a domogao se i filmskih materijala koje je policija snimila na ulicama, njih je pak naknadno ozvučio i doradio. Impresivan pothvat podsjeća na slične filmove Petera Jacksona "Oni neće ostarjeti" i "The Beatles - Get Back" u kojima su stari dokumentarni materijali nevjerojatno osvježeni.

Regionalni žiri (Edhem Fočo, Olga Lucovnicova, Sari Volanen) odlučio se za švicarsko-srpski film "Dida", koji su zajedno potpisali bračni par Corina Schwingruner Ilić i Nikola Ilić. Dobio je veliki pečat za najbolji film iz regionalne konkurencije, treba priznati zasluženo, jer je rijetkost da se autori u tolikoj mjeri mogu distancirati od teme koja ih se itekako tiče, budući da je glavna protagonistica Nikolina majka koju svi zovu Dida. Ona je ovisna o sinu, pogotovo nakon smrti njezine majke Dobrile, pa Nikola i njegova supruga neprestano moraju putovati između Luzerna, gdje žive i rade, i Beograda. Dida je povremeno poput djeteta, mirovinu koju dobije potroši u dva dana i to na drangulije u kineskom marketu, tako da Nikola mora brinuti i o njezinoj prehrani. Film je nastajao više od četiri godine, uokviruje ga okupljanje oko obiteljskog groblja, tijekom radnje umre Nikolina baka, rodi mu se dijete, ali on i supruga sve to strpljivo podnose, a usput snimaju i film.

Posebno priznanje u regionalnoj konkurenciji dobio je hrvatski film "Veće od traume" Vedrane Pribačić, ona je napisala scenarij s Mirtom Puhlovski, koja je ujedno i producentica, njih dvije usredotočile su se na žene koje su prošle vukovarski pakao i sad se oporavljaju na psihoterapijama. Mnoge od njih tek su sad priznale što im se dogodilo, zahvaljujući terapijama koje vodi Marija Slišković opet zalaze u društva, a možda uspjeh filma, koji je primljen u prestižni kanadski festival Hot Docs u Torontu, pomogne da te terapije dobiju državnu potporu: dosad joj je neprestano izmicala.

Mladi žiri (Rok Biček, Damir Markovina i Milan Trenc) dodijelio je priznanja redateljima mlađima od 35 godina. Mali pečat dobio je izvrsni vijetnamski film "Djeca magle", realizirala ga je - opet u dužem razdoblju - Diam Hà Lê, i to na sjeverozapadu tamošnjih planina, gdje postoji nevjerojatan običaj "otimanja nevjesta". Neki put ga iniciraju same cure, kako bi se riješile svoje obitelji, a drugi put su dečki ti koji iskoriste prilike. Film je intrigantan kao socijalna kronika, jer u toj zabiti svi znaju za mobitele i Facebook, a ne skidaju ni majice na kojima je logo poznatih svjetskih brandova.

Posebno priznanje dobila je "Hobotnica", nagrađena na IDFA, najvažnijem festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu, i nastala u koprodukciji Libanona, Katara, Saudijske Arabije te SAD-a. Redatelj Karim Kassem podrijetlom je iz Libanona, na vijest da je u bejrutskoj luci odjeknula eksplozija koja je doslovno uzdrmala grad, vratio se kući i snimio sjajan film o posljedicama potresa bez ikakve patetike. Kadrovi razrušenih kuća u "Hobotnici" izgledaju kao likovni kolaži, a takav postupak vjerojatno nikad niste vidjeli.

Važna kategorija na ZagrebDoxu je "Movies That Matter", filmovi koji na najbolji način promiču ljudska prava, žiri sastavljen od Janka Baljka, Carmen Gray i Srđana Kovačevića dodijelio je glavnu nagradu ostvarenju "Kuća od krhotina", finsko-dansko-ukrajinsko-švedskoj koprodukciji. Danski redatelj Simon Lereng Wilmont otkrio je u istočnoj Ukrajini malu oazu za nezbrinutu djecu, koja u njoj smiju ostati najviše devet mjeseci, nakon toga moraju roditeljima (najčešće teškim alkoholičarima) ili u državno sirotište. Tu klinci prisilno sazrijevaju već s devet godina, no bolje bi bilo da im je osigurano sretnije djetinjstvo. Posebno priznanje dobilo je "Imadovo djetinjstvo", jedno od najboljih ostvarenja koje smo ove godine vidjeli na ZagrebDoxu. Latvijsko-švedsko-iračka koprodukcija donekle se nastavlja na film "Sabaya", jer je u središtu žena koju su izbavili iz ropstva ISIL-a, zajedno s njezinim sinom Imadom. Žena uglavnom vegetira, ali petogodišnji dječak je pun energije, ISIL-ovci su ga odgajali da postane jedan od njih (ili bombaš samoubojica), pokazujući mu na videu jezive okrutnosti. U početku Imad tuče sve oko sebe, da bi se naposljetku ipak socijalizirao.

Nagrada "Mojoj generaciji", koju dodjeljuje osnivač i direktor ZagrebDoxa Nenad Puhovski, ove je godine pripala još jednom također također izvrsnom filmu, dokumentarcu Marca Bellocchia "Marx može čekati". Veliki talijanski redatelj ("Šake u džepu", "Kina je blizu", "Dobro jutro, noći", "Doušnik") okupio je svoju brojnu obitelj i pokušao razriješiti zagonetku samoubojstva svog brata blizanca iz 1968. godine. Nije baš imao uspjeha, ali je shvatio da su i njemu najbliskije osobe imale svoj vlastiti život koji kao da nikoga drugoga nije zanimao.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. prosinac 2022 22:24