JARUGA SMRTI

Najužasnije pojedinačno krvoproliće holokausta: Kako su nacisti u samo dva dana ubili čak 33.000 osoba

Babi Jar

 Loznica Official Page
Film u sklopu programa HRFF-a bavi se temom kada su nacisti u dva dana pobili 33 tisuće muškaraca, žena, staraca i djece

Toponim Babij Jar naziv je za jarugu koja se danas nalazi unutar širega gradskog područja Kijeva. Riječ je o naoko ni po čemu izuzetnoj sipini usred monotone ukrajinske ravnice. Nitko ne bi pomislio da je ta lokacija mjesto jednog od najstrašnijih zločina nacizma.

Potkraj rujna 1941., naime, SS i njemačke postrojbe u Babij Jaru su pobile praktički cjelokupno židovsko stanovništvo Kijeva. U samo dva dana nacisti su u Babinoj Jarugi - što je prijevod toponima - pobili 33 tisuće muškaraca, žena, staraca i djece. Bilo je to najkrvavije pojedinačno krvoproliće u čitavoj povijesti Holokausta. Mnogo kasnije, Amos Oz će u svojoj "Priči o ljubavi i tmini" s rezignacijom primijetiti: u jedan jedini dan u Babij Jaru je ubijeno više Židova nego u pedeset godina arapsko-izraelskih ratova.

Babij Jar - za razliku od Jasenovca - nisu počinili domaći suradnici nacizma. Za razliku od ustaških pogroma, u Babij Jaru su Ukrajinci bili tek pomoćni šegrti, a glavni počinitelji Nijemci. No - ako je i tako, postoje razlozi zbog kojih je Babij Jar (i) ukrajinska sramota. A ti razlozi tema su jednog izvrsnog dokumentarnog filma koji zagrebačka publika može vidjeti ovog četvrtka. Riječ je o filmu "Babij Jar: kontekst" - kompilacijskom, arhivskom dokumentarcu koji potpisuje ukrajinski redatelj, jedan od najvažnijih europskih dokumentarista Sergej Loznica.

Sergej Loznica je Ukrajinac bjeloruskog podrijetla. Do kasnih dvadesetih godina Loznica je bio doktor matematike i uspješan znanstvenik kibernetičar, da bi se prije tridesete godine odrekao znanosti i upisao filmsku školu. Tijekom ranih dvijetisućitih Loznica se pretvorio u jednog od najinteresantnijih europskih redatelja. Ukrajinac snima i igrane filmove - no, oni su mu kudikamo slabiji. Najveću je slavu stekao dokumentarcima. A unutar dokumentarnog opusa Lozničina su supspecijalnost arhivsko-kompilacijski dokumentarci u kojima materijal iz filmskih arhiva koristi za političku analizu. Tako je u "Reviji" (Predstavlanie, 2008.) koristio estradno-televizijske šoue sovjetske ere, u "Događaju" (Sobitie, 2015.) dokumentaciju o pokušaju komunističkog puča 1991., a u "Državnom pogrebu" (2019.) prizore Staljinove komemoracije i pogreba. Loznica u svojim arhivskim dokumentarcima (ali ne samo u njima) najžešće zasijeca sovjetsku i rusku ideologiju: kult vođa, mezalijansi države i crkve, kolektivizam, autoritarnost. Te su se teme u njegovu opusu pogotovo zaoštrile otkad se njegova zemlja našla na udaru ruske nacionalističke agresije.

Možda je i zato Loznica imao potrebe snimiti film koji se neće baviti neslavnim poglavljem susjednog, nego njegova vlastitog naroda. A "Babij Jar: kontekst" je upravo to.

Film počinje arhivskim snimcima njemačkog napada na Ukrajinu 1941. Tog ljeta njemačke trupe ulaze u zapadni dio Ukrajine gdje ih svjetina dočekuje kao oslobodioce. To im čovjek jedva može zamjeriti: nakon petnaest godina pod Staljinom i nakon izglađivanja "holodomora", Ukrajincima je valjda svatko bio bolji od SSSR-a. Njemačku vojsku stoga dočekuje ushit lokalaca, sovjetski se vojnici masovno predaju, Nijemci prodiru kao po pekmezu i u rujnu 1941. ulaze u Kijev. Sve to Loznica prikazuje kroz obilje dokumentarnih snimaka: imate dojam da valjda nema njemačke postrojbe koju nije pratio kamerman.

No, tada se događa ono što nije bilo tako teško predvidjeti: novi gospodari počinju privoditi i ubijati Židove. Sve se to zbiva pred očima Ukrajinaca koji su u gorem slučaju ispomoć, a u boljem rezignirani promatrači.

Arhivskih snimaka pokolja - naravno - nema. No, Loznica zato donosi obilje arhivskih snimaka koji prikazuju "normalan život" koji se "nastavlja dalje". Javne ceremonije, pučke fešte, posjeti njemačkih glavešina koje žene dočekuju s cvijećem. Seljanke u narodnim nošnjama koje salutiraju, "mjere kukuruz". Satelitska Ukrajina opet ima svoj "identitet", a taj je identitet kičasto isti kakav je i ovdje od 90-ih: narodne nošnje, folklorna muzika, udvorničko aplaudiranje svečanoj loži. Loznica u tom dijelu filma do krvi reže ukrajinski nacionalizam.

Točno na polovici filma Loznica prekida s vizualnim materijalom. Pojavljuje se crni blank na koji autor ispisuje dugi tekst ukrajinsko-židovskog novinara i putopisca Vasilija Grossmana (1905. - 1964.). U tom sjajnom komadu proze Grossman piše kako su nacisti u samo nekoliko mjeseci pobili cijeli jedan narod, pobili pekare, krovopokrivače i urare, pobili bake, djedove i unuke, profesore i direktore klinika, pobili ljude koji su s Ukrajincima živjeli pet stotina godina.

Ratna se sreća, međutim, okreće. Njemačka je vojska razbijena. Sada Sovjeti prodiru, a snimci meteža i vojnika koji se predaju navlas su isti kao oni s početka filma, samo s izokrenutim ulogama. Crvena armija ulazi u Kijev, sada nju pozdravlja neka slična svjetina. Nijemci se masovno predaju, a među zarobljenima su i počinitelji Babij Jara.

Koristeći sovjetske arhivske materijale, Loznica u završnici filma prikazuje suđenje njemačkim oficirima odgovornima za masakr. Pratimo arhivske snimke svjedočenja. Među svjedocima je i mlada glumica lutkarskog kazališta koja se živa bacila u jarugu, do sumraka pretvarala da je mrtva i uspjela ispuzati iz jame. Svjedoče i njemački oficiri, uglavnom prebacujući odgovornost na nadređene.

Lozničin film završava jezivim zadnjim činom: a to je pogubljenje. Jedanaest Nijemaca najodgovornijih za Babij Jar osuđeni su na smrt vješanjem. Čitanje i izvršenje kazne odvija se javno, na kijevskom trgu, pred kamerama i masom civila. Nakon čitanja presude, počinitelje pogroma objese s kamiona, a u tom trenutku tisuće i tisuće gledatelja ushićeno aplaudiraju. Dok to gledate, ne možete a ne pomisliti: ima li i u toj svjetini onih koji su '41. Nijemce posipali cvijećem? Ima li u toj masi i onih koji su 1941. ili 42. paradirali u folklornim uniformama, sretni što su "svoji na svome"? I - je li nakon svega što smo mi sami prošli prije i nakon 90-ih uopće potrebno postavljati ovakvo, retoričko pitanje?

Jer, Babij Jar je imao počinitelje. Ali, Babij Jar je - upozorava Lozničin naslov - imao i kontekst. A taj je kontekst uvijek isti. Upoznali smo ga i ovdje. Taj je kontekst obični, tupi ljudski oportunizam.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. prosinac 2021 09:45