Kako se sada čini, glavni favorit za Srce Sarajeva u službenoj konkurenciji je njemačko-belgijsko-kosovski film “Egzil”.
Njegovom redatelju Visaru Morini to je drugi cjelovečernji igrani film, prvijenac “Babai” (2015) nagrađen mu je na festivalu u Karlovym Varyma, a magazin Variety uvrstio ga je početkom godine među 10 novih filmaša na koje treba obratiti pažnju. “Egzil” je imao premijeru u međunarodnom programu američkog Sundance festivala, očito uspješnu jer je dobio pozive za nekoliko prestižnih azijskih filmskih smotri, no sve je to usporeno zbog širenja koronavirusa.
Morina je inače Kosovar, stigao je u Njemačku s obitelji kad mu je bilo 15 godina, u domovini je bjesnio rat, a u novoj sredini morao je učiti jezik i prilagođavati se drukčijoj kulturi. Reklo bi se uspješno, no sudeći po njegovim filmovima, ne bez emocionalnih posljedica.
Osoba nižeg ranga
Junak “Egzila” je perspektivni njemački farmaceut kosovskog podrijetla (Mišel Matičević iz filma Michaele Kezele “Najljepša je zemlja moja” i serije “Babilon Berlin”), kad oni koji ga ne znaju čuju da se zove Xhafer, prvo pomisle da je Hrvat (tek toliko o zapadnoeuropskom poimanju jugoistočne Europe), što njega toliko ne smeta koliko činjenica da mu na poslu neprestano smišljaju pakosti, poput vješanja na vrata idilične kuće u predgrađu mrtvog štakora: očito ga žele prestraviti životinjama koje nije podnosio još dok je radio u laboratoriju.
Oženjen je atraktivnom Njemicom (Sandra Hüller iz “Tonija Erdmanna”), imaju troje djece i naizgled bi sve među njima trebalo biti u redu, međutim, njezina majka ne može preboljeti poniženje što joj se kći udala za stranca iz “zaostale” zemlje. Odušak nalazi u povremenim seksualnim odnosima sa čistačicom Hatique (Flonja Kodheli), koja je također s Kosova, no nema tu očekivane intimnosti, on se prema njoj ponaša, valjda zbog posla koji obavlja, kao da je osoba nižeg ranga. Štošta toga je u “Egzilu” moglo ispasti jednoznačno, da Zapad ne prihvaća imigrante čak i kad usvoje sva njegova pravila ponašanja, no film je znatno slojevitiji.
Khaver nije baš simpatičan protagonist, hladan je poput ambijenata kojima se kreće i ljudi koji ga okružuju, a reklo bi se da i podmetanje štakora stiže iz sasvim drugog pravca no što on pretpostavlja. “Egzil” ima dosta zajedničkog s filmom “Skriveno” Michaela Hanekea, nije to pitanje kopiranja nego inspiracije, a i kanski pobjednik “Trg” nameće se kao mogući uzor (bar po završnici). Vrlo dosljedan i neugodan film koji se kloni pomodnog eksploatiranja teme imigranata.
Želja za promjenom
Andrea Štaka već je pobijedila u Sarajevu svojim prvijencem “Gospođica”, njezina glavna glumica Marija Škaričić dvaput je osvajala Srce Sarajeva, no nakon slabog drugog filma “Cure - život drugih”, njezin treći rad “Mare” je drama koja ponovno može računati na nagrade.
Naša glumica igra naslovnu junakinju koja živi pokraj Dubrovnika, suprug (Goran Navojec) joj radi u tamošnjoj zračnoj luci, a ona se brine o njihovo troje djece i vodi kućanstvo. Što joj nedostaje? Ono nešto. Kad im u kuću navrati zgodni Poljak (Mateusz Kosciukiewicz) na privremenom radu u Hrvatskoj, kako bi popravio stroj za pranje rublja, Mare napravi prvi potez u njihovoj ljubavnoj vezi, a on to prihvaća. Problem je što bi ona bez krzmanja napustila obitelj, i možda se poslije kajala, ali sve ne ispadne tako banalno. To je film o ženi koja smatra da nije fair igrati po uhodanim pravilima i htjela bi promjenu. Zanimljiva je fotografija Erola Zubčevića (film “Obrana i zaštita”, mini-serija “Uspjeh”), on protagoniste često snima s leđa, a vizualni prosede balansira mu između mračnog i ružnjikavog te napadno kolorističkog, tek da se pokaže da tu nešto zbilja nije u redu. I opet se izbjegava tema na koju bi mnogi nasrnuli - eksploatacija žene kao supruge i majke, pokazuje se da su ljudi puno kompleksniji no što to u prvi mah izgleda, no i izbori koje im život nudi nisu baš zamamni.
Logično je da se Mare pobuni i da želi više no što je dobila. SFF je zanimljiv festival jer u pratećim programima nudi štošta što se u nas još ne može pogledati. Tako je Srdan Golubović (“Apsolutnih sto”, “Klopka”, “Krugovi”), član žirija za ocjenjivanje dugih igranih filmova, pokazao svoje najnovije ostvarenje “Otac”, premijerno predstavljeno još na Berlinaleu, u prestižnom programu Panorama, gdje je osvojilo nagradu publike i nagradu ekumenskog žirija. Kao što je poznato, naslovnu ulogu trebao je igrati Nebojša Glogovac, ali je nakon njegove smrti ne baš lagan zadatak preuzeo naš Goran Bogdan.
Smršavio 20 kila
U tri mjeseca smršavio je 20 kila i uronio u lik koji baš nije lagan. Muškarcu koji jedva izdržava obitelj - suprugu i dvoje djece - povremenim poslovima, žena je dobila živčani slom, došla u njegovo bivše poduzeće, polila se benzinom i zaprijetila da će se ubiti. Odveli su je u bolnicu s teškim opeklinama, a djecu su smjestili u centar za socijalnu skrb.
Kad ih otac pokuša vratiti natrag, objasne mu da je njihov dom gori od ubožnice, tu nema ni struje ni vode, te da je bolje da se za djecu brine neki skrbnik. Junak odluči potegnuti pješke do Beograda i predati žalbu ministru zaduženom za te probleme: to je oko 300 kilometara hodanja, međutim, njega ne može ništa pokolebati. U drugom planu nazire se društvena slika zemlje u kojoj lokalna vlast ne želi ni čuti za naredbe s vrha, jer dobro zarađuje manipuliranjem s nezbrinutom djecom, a ništa bolji nisu ni susjedi koji bi štošta napravili za dobar stolac. Film je snimljen po istinitom događaju, sve je to snašlo Đorđa Joksimovića iz Kragujevca, ali je redatelj Golubović vješto izbjegao zamke angažirane tv drame. Ponajviše zahvaljujući virtuoznom redateljskom stilu i glumcu Goranu Bogdanu koji u najemocionalnijim situacijama čak i ne povisi glas. Ne čudi što je film upravo uvršten u širi izbor najboljih europskih ostvarenja godine, a bilo bi pravedno da na jesen, 7. studenog, dobije i poneku nominaciju.