Naslov bugarske pjesme ‘Bangaranga‘ na Euroviziji savršen je za esenciju kiča. I praznine

Ovogodišnji, 70. Eurosong bijaše glamurozna televizijska predstava. Wiener Stadthalle u Beču primila je oko 11 tisuća ljudi i mora da su i oni uživali u vizualnim senzacijama. Međutim, onoliko koliko je priredba raskošna kao slika, toliko je siromašna kao glazba. I tako iz godine u godinu. Sve što se vidi, postaje sve pametnije, skuplje i maštovitije. Sve što se čuje, uglavnom je za zaborav. Kao da se natjecanje više ne pita tko ima pjesmu, nego tko će u tri minute najbrže zauzeti ekran.

Scena je danas gotovo samostalan izvođač. Ona diše, guta pjevače, otvara se kao stroj, bljeska kao reklama za budućnost. Kostimi više nisu dodatak pjesmi, nego često njezina zamjena. Jedan nastupa kao lik iz videoigre, drugi je maneken iz distopijskog kabarea, treći kao da je pobjegao iz školskog mjuzikla koji je preko noći dobio milijunski budžet. U tome ima energije i zanata, ali nema nota ni glasa. No sam prijenos i kretnje pjevača i plesača pokazuju ozbiljnu scensku inteligenciju.

Režija prijenosa jest, dakle, najjači dio današnje Eurovizije. Kamera više ne bilježi nastup, nego ga proizvodi. Ona leti, pada, kruži oko izvođača, ulazi u koreografiju i iz nje izlazi točno u trenutku kada treba početi refren. Posrijedi je televizija koja zna svoj posao. U najboljem trenutku podsjeća na veliki, dobro uvježbani cirkus u kojem se nijedan konop ne vidi, a svi vise s njega.

No upravo zato pjesme se čuju još slabije. Kad se zanemare LED, dim, koža, perje, srebro, vatra, ekrani, plesači i digitalna magla, ostaje gotovo ništa. Refreni su često građeni po istom receptu: malo etna, malo klupskog basa, malo prijetnje u glasu, pa nagli skok u frazu koja se može izrezati za TikTok. Brže pjesme kao da žele biti himne, ali se boje prave melodije. Sve je funkcionalno, a malo toga nužno.

Ukratko, ovogodišnja Eurovizija bijaše krajnje zanimljiva kao predstava i krajnje dosadna kao glazbeni događaj. Gledatelj neprestano ima što vidjeti, ali sve rjeđe ima što zapamtiti. Već u sljedećem nastupu prethodna nestaje, ne zato što je slabije izvedena, nego zato što je napravljena od istog materijala.

U cijelom sjaju posebno su dobro funkcionirali voditelji Victoria Swarovski i Michael Ostrowski. Davali su mjeru, brzinu i onu vrstu uljudnosti koja ne traži da joj se diviš. Još bolji je bio backstage zamišljen kao bečka kavana. Trajao je kao duhovit odmak od tehnološkog karnevala na glavnoj sceni: stolovi, razgovor, malo ironije, malo starog građanskog dekora. Kao da je netko u sredinu stroja spustio šalicu kave i podsjetio da Europa nije samo ekran, nego i navika razgovora.

Eurovizija je, dakle, sve savršenija u onome što nije njezina bit. Ona zna napraviti spektakl, zna prodati kadar, zna od kostima napraviti vijest. Ali pjesma, ta stara i tvrdoglava činjenica srca, sve se češće skriva iza efekata. A kad se pjesma mora skrivati, onda ni najskuplja scena ne može pomoći. Bilo kako bilo, sljedeće izdanje je u Bugarskoj. Pobijedila je Dara s pjesmom "Bangaranga". Riječ postoji u jamajčanskom patoisu kao "bangarang" i znači zbrku, nered, metež. Ukratko, savršen naslov za esenciju kiča. I praznine.