Dugo nam je trebalo da zavolimo Robina Williamsa. Nismo vidjeli njegov prvi nastup u kultnoj TV seriji “Sretni dani” (bilo je to 1978.), jer su je televizijske kuće u bivšoj Jugoslaviji smatrale suviše američkom. U toj jednoj epizodi bio je tako nevjerojatan - igrao je izvanzemaljca Morka s planeta Ork - da je tvorac “Sretnih dana” Gary Marshall (pamtimo ga po romantičnim komedijama “Zgodna žena” i “Odbjegla nevjesta”) zbog njega smislio seriju “Mork i Mindy”. Humorističke serije tada su se snimale s tri kamere, a Marshall je zbog njega uveo i četvrtu: bilo ga je strah da će mu promaći neka od glumčevih nevjerojatnih improvizacija. Naravno, uskratili su nam i “Morka i Mindy”.
U Americi je Williams postao komičar broj jedan, a u nas smo o njemu samo čitali. Nije bilo bolje ni kad je prešao na film. Robert Altman mu je 1980. povjerio naslovnu ulogu u “Popaju”, kritike nisu bile bog zna kakve, ali je film ipak bio hit. Ne tako velik da bi ga naši pametnjakovići uzeli u distribuciju. Preskočili su i “Svijet po Garpu”, hvaljenu ekranizaciju romana Johna Irvinga, bila im je suviše ozbiljna i uvrnuta, dok za “Moskvu na Hudsonu” Paula Mazurskog nije bilo šanse iz političkih razloga: u njoj je Williams igrao prebjega iz Sovjetskog Saveza koji završi u robnoj kući Bloomingdale.
Kad nam se već činilo da će on za nas ostati samo legenda, Jugoslavija je počela propadati, a velike holivudske kompanije počele su odlučivati što ćemo gledati, a što ne. Disney je procijenio da bismo jedan njegov film iz 1987. ipak trebali vidjeti, “Dobro jutro, Vijetname”, za koji je Williams nominiran za Oscara, i tako smo se 1990. prvi put suočili s glumcem koji je ispaljivao svoje replike poput rafala, bio u stanju spajati smijeh i suze: ukratko, bio je to jedinstven doživljaj.
VIDEO: Pet nezaboravnih filmskih scena koje su proslavile Robina Williamsa
Poslije se od njega nismo mogli obraniti. Devedesetih godina on je stasao u najveću holivudsku komercijalnu atrakciju pa je tako “Društvo mrtvih pjesnika” vidjelo 120 tisuća Zagrepčana, “Taticu u suknji” (kako su u nas prozvali “Gđu. Doubtfire”) njih još i više, gledalo se i “Kuku” Stevena Spielberga, u kojem je on igrao poodraslog Petera Pana, zatim “Krletku”, američku preradu francuske gay komedije “Kavez za lude”, ali i zahtjevne stvari kao što su “Kralj ribara” Terryja Gilliama, “Dobri Will Hunting” Gusa Van Sandta (za koji je dobio jedinog Oscara, i to za epizodu) i zagrobna fantazija “Ja ću budan sanjati”. Bio je tada na vrhuncu i malo je tko slutio da će se u novom mileniju spustiti za koju stepenicu niže u karijeri.
Williams je rođen 1951. u Chicagu u bogatoj obitelji (otac mu je bio biznismen u automobilskoj industriji, majka bivša manekenka) i po vlastitom priznanju odgajala ga je dadilja (zametak za “Gđu. Doubtfire”?). Počeo je studirati političke znanosti, prebacio se na dramu, a kada je dobio stipendiju za prestižni njujorški Julliard, činilo se da je pronašao pravu vokaciju: kolega u klasi bio mu je Christopher Reeve, koga je kasnije uspio prvi put nasmijati nakon tragičnog pada s konja i ohrabriti za život.
'O KAPETANE, MOJ KAPETANE' Hollywood u šoku nakon smrti Robina Williamsa
Vjerojatno posljednja fotografija Robina Williamsa - na svoj rođendan 21. srpnja ju je postavio na Instagram
Diplomirao je 1973., ali njegov san da postane dramski glumac nije se ostvarivao. Iz nužde je postao stand-up komičar, upoznao je tu scenu dok je radio po barovima i slastičarnicama u San Franciscu i Los Angelesu, a čini se da mu je išlo dobro, jer je vrlo brzo stekao reputaciju talentiranog tipa koji se ne plaši miješati privatno i javno u svojim nastupima, osobne zebnje i političku kritiku. Nešto slično onome što radi Louis C. K. danas.
Zahvaljujući tome dobio je poziv za “Sretne dane”, a nakon “Morka i Mindy” više nije morao brinuti da je zalutao u glumački poziv. Jedina je nevolja što je uspjeh - kako je sam tvrdio - došao prebrzo, pa je stres od promjena ublažavao kokainom: dok je drugima droga trebala da ih “podigne”, njega je smirivala. Ipak, nakon što mu je prijatelj John Belushi 1982. umro od predoziranja, upustio se u jednu od brojnih bitaka za odvikavanje.
Na prijelazu milenija Williams je bez konkurencije bio najomiljeniji američki glumac, koji nije pravio veliku razliku između glavnih i sporednih uloga (u filmu “Razarajući Harryja” Woodyja Allena njegova je pojava uvijek bila zamućena), a ostvario je i svoju ambiciju da čak i u najsmješnije situacije unese notu oporosti: svojedobno mu nisu dali šansu kad se htio okušati u ozbiljnim dramama, a sada je u svojim hitovima krao trenutke u kojima je demonstrirao da je vrstan tragičar.
U karijeri je imao dva velika problema. Prvi, trebao je malo pažljivije birati projekte i nešto rjeđe nastupati. Malo je glumaca koji su nastupili u tolikom broju promašaja poput njega: visokobudžetne “Igračke” prošle su katastrofalno, američka verzija istočnonjemačkog klasika “Jakob lažljivac” završila je slično, uostalom, kao i fantastična ekstravagancija “Mojih 200 godina”.
Počelo ga se poistovjećivati s nemogućim sižejima, u “Jacku” Francisa Forda Coppole igrao je dječaka u tijelu muškarca, u “Patch Adamsu” specijalista koji liječi teško oboljelu djecu smijehom, tako da je malo koga iznenadilo kada se odlučio na radikalni zaokret i počeo glumiti negativce: “Zabranjene fotografije” predstavile su ga kao psihopata koji se želi uvući u tuđe živote, a “Nesanica”, prvi holivudski visokobudžetni film Christophera Nolana, kao serijskog ubojicu.
Nakon toga nije bila povratka statusu sveameričkog zabavljača: zapravo jedini pravi uspjeh bila je uloga Teddyja Roosevelta u serijalu “Noć u muzeju” (“trojku” ćemo vidjeti tek uoči Božića), u kojem je sve bilo podređeno kolegi Benu Stilleru. Čak i povratak na televiziju nije završio dobro: lanjska serija “Luđaci” prekinuta je nakon samo jedne sezone.
Drugo, privatni mu je život bio iznimno nesređen. Triput se ženio (drugi put za dadilju koja je čuvala njegova sina iz prvog braka), imao troje djece, ali se i neprestano borio protiv ovisnosti o kokainu i alkoholu. U razgovoru s Diane Sawyer ustvrdio je da nema uspješnih izlječenja, to je trajna tenzija u kojoj se nikad ne zna kada će opijati nadvladati. U lipnju se podvrgnuo preventivnoj terapiji za odvikavanje i pilule koje je uzimao vjerojatno su uzrokovale depresiju koja ga je - po svim izgledima - gurnula u samoubojstvo. Bizaran je podatak da je poziv u pomoć upućen u nedjelju uoči ponoći realiziran tek sutradan, u ponedjeljak u podne. Ni američka policija i zdravstvo ne mogu se pohvaliti osobitom ažurnošću.
ROBIN WILLIAMS 'Ugledao sam bocu Jacka Danielsa. Pomislio sam, uzet ću samo jedan gutljaj...'
Imao je samo 63 godine: da nije bilo kobnog gušenja, mogao je nastupati bar još dva desetljeća. Holivudski film i televizija izgubili su jednog od najvećih glumaca u povijesti, pa je njegovu smrt na Twitteru prokomentirao i američki predsjednik Barack Obama: “Ušao je u naše živote kao izvanzemaljac, ali nas je napustio dotaknuvši svaki element ljudskog duha. Nasmijao nas je. Rasplakao nas je.” Šteta što se rečenice doimaju kao da ih je napisao njegov glasnogovornik. Da je u stanju, pokojni Williams zasigurno bi se podrugnuo na njegov račun.