Prilično veliku pozornost privukao je novi Netflixov film "Crna stražnjica Ma Rainey" (ili "Ma Rainey: Majka Bluesa", kako ga prevode na internetu). Snimljen je po kazališnom komadu pokojnog Augusta Wilsona, njegove "Ograde" 2016. uspješno su ekranizirane s Denzelom Washingtonom i Violom Davis u glavnim ulogama, ona je čak dobila Oscara za najbolju sporednu ulogu, a tu nagradu prognoziraju i tumačima glavnih uloga u ovom filmu, opet Violi Davis i pokojnom Chadwicku Bosemanu. Ipak, razlika među ta dva filma je poprilična - "Ograde" su bile slojevita obiteljska drama od 140 minuta, najbolje je prošla u Americi zbog svojih afroameričkih protagonista, uz to je bila i uvelike teatralna, ali je nekako nadišla sva ograničenja te etikete; u nas, recimo, uopće nije prikazivana u kinima, nego samo u videotekama, no tko je htio, mogao ju je vidjeti i biti zadovoljan, dok je "Crna stražnjica" nešto posve drugo.
U svijetu bi mogla privući znatno širu publiku jer se bavi bluesom, i to njegovim ranim razdobljem, potkraj dvadesetih godina, kad su njegovi izvođači bili zvijezde, ali nisu mogli u obližnji dućan ili u kafić zbog segregacije, a još je gore bilo to, kako tvrdi Wilson, šro su im pjesme potkradali bijelci i pretvarali ih u nešto posve anemično. Glavni je problem što film traje jedva sat i pol i doima se samo kao skica za nešto znatno kompleksnije, no kad je Netflix u pitanju, to nije ništa neobično, tamo kao da nema dramaturškog odjela, projekti se odobravaju po temi i imenima glumaca, a ako se "paket" čini atraktivnim, katkad se ulažu i deseci milijuna dolara u takve filmove (čast iznimkama kakav je bio "Irac" Martina Scorseseja).
Takvo je današnje vrijeme, streaming platforme dodatno je uzdigla epidemija koronavirusa, naravno da će svi radije ostati kod kuće i uživati u kućnom kinu nego hrliti u "opasne" multiplekse, gdje moraju paziti da ne dođu u dodir s osobom koja prolazi pokraj njih, filmovi za kina prolaze pak ozbiljnu krizu, i oni djeluju nekako zbrzani, kao da su zaraženi virusom površnosti i nesolidnosti. I dalje se posvuda nešto snima, no hoće li 2021. godina biti kreativno uvjerljivija od ove - čisto sumnjam.
Postoji još jedan problem. U ovakvim kriznim razdobljima nastoji se ispraviti propuste prošlosti, a ti su, prema mišljenju nekih, bili prije svega u nedovoljnoj zastupljenosti rasnih manjina i žena u filmskoj produkciji. To je nesumnjivo problem, no zanimljivo je da su filmovi Afroamerikanca Spikea Leeja bili neusporedivo bolji dok je stvarao ranije, kad je bio "ugrožen", nego danas, kad mu čak i Netflix daje odriješene ruke da snima što želi. Promicanje rasne različitosti znalo je, pak, rezultirati i vrlo dobrim blockbusterima kakav je bio "Black Panther", no ne znači da će to postati pravilo. Sama prisutnost Afroamerikanaca (ili Angloamerikanaca) u glumačkoj postavi ili za kamerom ne znači da će i sam film automatski biti bolji. Da je "Crna stražnjica Ma Rainey" snimljena prije deset godina, možda bi striktni producent neke velike kompanije tražio dramska obogaćivanja i nastojao da mu film ne izgleda kao malo ambicioznija televizijska drama.
Slučaj sa ženama u filmskoj industriji još je znakovitiji. Na svjetskim festivalima (ili bar onome što je od njih ostalo) selektori su posebno zadovoljni kad se mogu pohvaliti da su uvrstili zadovoljavajući broj ostvarenja redateljica, pogotovo ako su debitantice. Ne mare pritom jesu li te žene talentirane poput Claire Denis (iako vas ona ponekad zna ostaviti hladnim svojom hermetičnošću) ili pokojne Agnès Varda.
Evo, recimo, u odabiru najboljih filmova često se spominju "Nikad rijetko ponekad uvijek" Elize Hittman i "Asistentica" Kitty Green, koji su, neosporno, solidna ostvarenja, ali ne čudi što se teško mogu izboriti za naklonost šire publike. Prvi je zanimljivo režiran, ali se doima kao pomalo zaboravljeni odvojak nezavisnog filma, dok je drugi uredno izložena dramska vinjeta, ali pomalo zakasnjela reakcija na slučaj Harveyja Weinsteina. Tu je i Sofia Coppola s novim filmom "On the Rocks" (odmah ga je otkupio Apple plus), no ona je tipičan primjer redateljice koja prosperira u svijetu filma zahvaljujući obiteljskim vezama i dobrim odnosima s moćnim opinionmakerima. Ukratko, ono što je ostalo od suvremene kinematografije nagrizeno je ne samo koronavirusom nego i udovoljavanjem pravilima političke korektnosti. To nije baš dobro, no stvarno je teško procijeniti kako ćemo se iz svega toga izvući.