StoryEditor
PRESTIŽNA NAGRADA

NEPOZNATA POVIJEST POZLAĆENOG KIPIĆA KOJI JE OSVOJIO VUKOTIĆEV 'SUROGAT' Nasljednici čuvenog redatelja: 'Tri su statue, ali samo jedna je prava'

 
Kipić Oscar kojim je nagrađen Surogat, izložen u MSU
 Boris Kovačev / CROPIX

Postoje samo dva ključa.

Jedan ima vlasnik, drugi kod sebe zadržava banka. Sef mogu otvoriti samo zajedno, istodobno. Predstavnik banke bravu prvo mora deblokirati pomoću računala, a vlasnik se u prostoriji sa sefom smije zadržati samo 15 minuta.

Tamo ima potpunu privatnost.

Ovo je postupak koji članovi obitelji Vukotić moraju proći ako iz trezora jedne hrvatske banke (podaci poznati redakciji) žele preuzeti svoju najvredniju imovinu.

To je statua visoka 34 centimetra, a teška 3,84 kilograma. Izrađena je od pozlaćenog britanija-metala.

- To je jedini, pravi, originalni Oscar. Dušan Vukotić osvojio ga je za svoj kratki animirani film “Surogat” - kaže nam David Peroš Bonnot, Vukotićev nećak. I što se njega tiče, sve ostalo su samo vjerne replike.

Tako počinje misterij Vukotićeva Oscara, jedinog hrvatskog u povijesti.

Uoči 92. dodjele Oscara, održane u noći s nedjelje na ponedjeljak, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu organizirao je “Noć Oscara” prilikom koje je, uz projekcije nominiranih filmova, izložio i statuu kojom je 1962. godine nagrađen kratki animirani film “Surogat”, tada prvi neamerički animirani film koji je osvojio tu kategoriju i pobijedio Walta Disneyja i Chucka Jonesa.

Dobili su je od Zagreb filma u čijim je prostorijama, vjeruje se, statua od trenutka kad je dostavljena iz SAD-a, nakon pobjede.

Iako je kasnije i Branko Lustig kao producent osvojio dva Oscara za filmove “Schindlerova lista” (1993.) i “Gladijator” (2000.), riječ je o američkim produkcijama, tako da “Sugorat”, koji je producirao Zagreb film, ostaje jedini pravi hrvatski Oscar.

Međutim sada ispada da nije tako.

Za “Surogat” čini se postoje dvije identične statue po sastavu, obliku i izgledu i oba je izradila Akademija, a onaj “originalni” kipić, za koji se vjerovalo da je izložen u MSU, ustvari je u vlasništvu obitelji i nikad nije javno izložen.

Veliki misterij

Jutarnji je istražujući priču razgovarao s deset relevantnih sugovornika iz tri institucije i Vukotićeve obitelji, da bi se na kraju zaključilo sljedeće: nitko sa stopostotnom sigurnošću ne može reći koja je od dvije statue izložena u MSU, a koja je kod obitelji - ona dodijeljena na ceremoniji ili kasnije naručena replika od Akademije.

A prava istina možda se nikad i ne sazna.

Nepoznata povijest Vukotićeva Oscara prava je detektivska priča i počinje u noći dodjele te sada davne 1962. godine.

Poznato je kako Vukotić nije vjerovao da ima šanse za pobjedu jer su te godine u kategoriji za Najbolji kratki animirani film bili nominirani i “Aquamania” Walta Disneyja i “Beep Prepared” Chucka Jonesa u kojem se pojavljuje slavna Ptica Trkačica.

Stoga u Santa Barbaru, gdje se održavala dodjela, nije ni otputovao. A nagradu je preuzeo Vladimir Terešak u ime Zagreb filma jer je kao zaposlenik Globus filma bio njihov predstavnik u SAD-u.

Danas se YouTubeu može naći videoisječak tog trenutka kad “Surogat” (odnosno “Ersatz” iliti “The Substitute”, kako su ga preveli) pobjeđuje.

Ispravili nepravdu

I od tog trenutka kreću dvije različite priče ovisno o tome koga pitate što je točno - obitelj ili Muzej grada Zagreba, Zagreb film i MSU.

Bila je to, kažu, posljednja godina u kojoj se Oscar za tu kategoriju dodjeljivao samo kompaniji koja je rad producirala, a ne samom autoru. Kako bi se ispravila ta nepravda prema Vukotiću (koji je i slijedeće godine bio nominiran za “Igru”), za “Surogat” je izrađen još jedan Oscar, identičan onome koji je Terešaku uručen na ceremoniji.

OK, ali koji od njih je izložen u MSU kao original?

Za Davida Peroša Bonnota sumnje nema - u muzeju je replika, jer original je kod njih u trezoru.

David je Vukotićev nećak, jer je danas također pokojna Vukotićeva supruga Melita Lila Andres Vukotić sestra Davidove bake Renate Andres, udane Peroš. David je rođen 1967. godine, diplomirani je slikar koji se bavi i animiranim filmom, ilustracijom i primijenjenim kiparstvom.

 - Statua koje je izložena u MSU, koju su dobili od Zagreb filma, samo je vjerna kopija - govori Peroš Bonnot. Dodaje da se, otkad pamti za sebe, u obitelji pričalo kako je kod kuće imaju originalnog Oscara dodijeljenog Terešaku.

Redatelj Vinko Brešan, ravnatelj Zagreb filma, vjeruje u sasvim drugačiju priču.

-Točno je da je Oscar koji je trenutno izložen u MSU onaj koji je u vlasništvu Zagreb filma. S Muzejom grada Zagreba potpisali smo ugovor da tamo bude na posudbi i čuvanju. Smatrao sam da je taj Oscar vlasništvo svih građana i da ga svi trebaju moći i vidjeti. Do tada je stajao u staklenom ormaru iza mojih leđa u uredu - govori Brešan razjašnjavajući još jedan mit.

- Pogrešno se govori da je to Vukotićev Oscar, jer je Oscar za “Surogat” dobila producentska kuća Zagreb film i na ceremoniji ga je u ime Zagreb filma preuzeo Vladimir Terešak. Vukotić je, kao redatelj, imao pravo na kopiju Oscara.

Slučaj Lustig

“Surogat” je dobio Oscara kao najbolji kratki animirani film i u tim kategorijama nagrada ide producentu, a to je ovdje Zagreb film - govori Brešan ističući slučaj Oscara Branka Lustiga, koji ih je osvojio, a nije redatelj.

- On je dobio Oscara za najbolji film i kao producent dobio originale, a ostali su dobili replike. Vrlo je jednostavno. Tako je i za “Surogat” original dobio producent Zagreb film, a Vukotić je dobio kopiju koju izrađuje američka Akademija filmskih umjetnosti i znanosti. Formalno-pravno dobitnik Oscara za “Surogat” je Zagreb film- zaključuje.

Međutim, to je pak  posve različita verzija događaja od one koju je pri kraju života ispričala Vukotićeva udovica Melita Andres Vukotić. U ispovijesti prije još 11 godina rekla je da je original odbila prodati kupcu iz SAD-a za cijenu od 145 tisuća dolara. Tada je iznijela svoj plan da nakon smrti Oscara daruje Muzeju grada Zagreba.

Korkut: 'Držao sam ga u rukama, nema sumnje da je to originalna statua'

Nenad Korkut kaže da osobno poznaje Davida Peroša Bonnota i njegovu suprugu Sanju Šantak.

- Poznavao sam Lilu preko njenih unuka, a spletom okolnosti Lila me pozvala kod njih doma i dala mi da primim u ruke Oscara. Naime, moj otac je bio Lilin susjed i još kao dječak bio je zaljubljen u nju. Bila je idol žene.

Stoga kada je Sanja Šantak postavila izložbu o Lili u Ulupuhu, pozvala me da održim uvodnu riječ. Poslije me gospođa Lila pozvala k njima doma, jer svi znaju koliki sam fan Oscara, da uživo vidim njihov kipić - ispričao nam je Korkut. Sjeća se da je postolje smeđe boje, a podloga zelene boje.

- Nema sumnje da je to pravi kipić. Kada sam ga primio u ruke, zatitrale su mi od težine, baš kao što se to dogodi i zvijezdama na dodjeli koje ne očekuju da taj kipić teži gotovo četiri kilograma - kaže i dodaje da su se kipići s godinama malo mijenjali.

- No zanimljivo je da su svi kipići identični i radi tajnosti na dodjeli svi dobiju statuu bez imena, pa kada se proglase dobitnici, vra ćaju kipić na graviranje - kaže.

 

 “Kad je osvojio Oscara za “Surogat”, kao prvi neamerikanac kojem je to uspjelo u animiranom filmu, pozvali su ga da se preseli u SAD. Ponudili su mu da će mu poslati u ono doba vrtoglavu svotu od osamdeset tisuća dolara i da ga čeka kuća. Odbio ih je rekavši im da mu je u Zagrebu odlično i da će u njemu ostati. A danas nitko ne zna ni gdje je pokopan”, ispričala je Lila, koja je preminula u 95. godini 2017. godine. Međutim, u najzanimljivijem intervjuu koji je udovica dala Tomislavu Čadežu za Jutarnji list u lipnju 2011., ispričala je kako je statuta koju je Vladimir Terešak primio na ceremoniji na kraju završila u njihovoj kući, a ne u Zagreb filmu.

“U to doba radila sam u Zagreb filmu kao sekretarica direktora Kolmana. Tamo sam i Duška upoznala. Kad je Duško dobio Oscara, u Zagrebu je to odjeknulo kao senzacija”, rekla je. Kad je stigla vijest o nagradi, Dušanu Vukotiću su u Zagreb filmu organizirali proslavu na kojoj su mu umjesto kipića dali kutiju tadašnjeg deterdženta Oscar.

Glade ga po glavi

Gospođa Lila se prisjetila: “Uzeo je doma deterdžent i rekao: ‘Donio sam ti drugog Oscara!’ Dan poslije napravili smo kod nas zakusku. Slavili smo, bilo nas je dvanaestak, Inga Kolar, Branko Kostelac, ne mogu se svih sjetiti…” Kipić je napokon stigao nakon nekoliko tjedana, po sjećanju gospođe Lile: “Nakon dosta vremena, kad je očekivanje već splaslo, stigao je napokon iz Amerike Terešak s kipićem. Predao ga je doktoru Kolmanu, tadašnjem direktoru u Zagreb filmu. koji je ujutro, u osam sati, donio kipić kod nas. Duško je još spavao i ja sam mu kipić metnula kraj glave i rekla: ‘Došao ti je Oscar!’ On se prenuo, još ga bunovan primio, gledao ga, a kako je zlato teško, ispao mu je i kvrcnuo ga po glavi.”

Je li možda Dušan Vukotić pomišljao da ga čuva negdje drugdje?

“Duško nije niti pomišljao da bi Oscara nekome dao, da se javno izloži, nego ga je htio imati u kući. Stajao je na komodi, na svome posebno izabranom mjestu, i čak smo ga, dok smo prolazili, gladili po glavi”, objasnila je. S njom se slaže i Veljko Krulčić, prijatelj obitelji Vukotić i predsjednik Udruge Dušan Vukotić koja se bavi očuvanjem njegova stvaralaštva.

- Istina, misterij je to... Ti naši Oscari. Još dok je Dušan bio živ, on mi je - kada me je fotografirao s tom statuom - nedvosmisleno govorio da je to pravi Oscar, nisam ni sumnjao da je to onaj koji je Terešak pokupio na ceremoniji u Santa Barbari, a da je u Zagreb filmu replika - kaže i potvrđuje da zapravo postoje dva Oscara.

- Činjenica je da je netko od njih, ili Vukotić ili Zagreb film, naručio od Akademije još jednog Oscara, jednako vrijednog i potpuno istovjetnog. Iskreno, danas nisam siguran koji je Oscar onaj koji je preuzeo Terešak u Santa Monici. Vidio sam oba, ali nisam ih išao filigranski uspoređivati da bih znao razlike, ali mislim da to i nije najvažnija stvar. Priča je u svakom slučaju “filmski mistična”, neka vrsta zagonetke i sumnjam da ćemo ikada saznati koji je Oscar koji. Osobno sam sklon vjerovati priči Vukotićevih, prema kojoj je kod njih original jer ga je Terešak po dolasku u Hrvatsku dao Kolmanu, tadašnjem direktoru Zagreb filma, a on ga je donio Vukotiću - kaže.

Postoji i kopija

Krulčić također ističe da je, neovisno o tom misteriju, Oscar nešto najljepše i najbolje što se dogodilo hrvatskoj kinematografiji i kulturi, zaključuje pa otvara novo poglavlje u detektivskom romanu.

- Znate li da postoji i treći Oscar? On se, vjerujem, nalazi u Muzeju grada Zagreba i to je replika napravljena za muzej uz Lilinu dozvolu još prije desetak godina prema originalu koji obitelj drži u sefu. Godinu-dvije prije smrti gospođe Lile Vukotić u tijeku su bili “pregovori” s Gradom Zagrebom koji je trebao otkupiti cijelu ostavštinu Dušana Vukotića, ali u smislu cjelovite prezentacije Vudova djela. Sjećam se da je kod Lile u ime Grada dolazila i gđa Vesna Kusin, zamjenica gradonačelnika, i g. Duško Ljuština. Bilo je riječi o otkupu kako bi se potom napravila memorijalna soba Dušana i Melite Vukotić u Muzeju grada Zagreba. Gđa. Kusin i g. Ljuština pokazivali su veliko zanimanje, bilo je malo natezanja oko vrijednosti cijele zbirke, gđa. Lila je u međuvremenu sve više obolijevala i na kraju od toga nije bilo ništa - kaže Krulčić i dodaje:  Oscar je Vudu bio i najveća sreća i najveće prokletstvo - zaključuje. Repliku u Muzeju grada Zagreba spominje i David Peroš Bonnot.

- Oscar koji je imao Muzej grada Zagreba je replika koju su oni naručili da imaju nešto u postavu dok se ne postigne dogovor i moj tata je bio taj koji je prema našem originalu napravio odljev iz silikonskog kalupa, posprejan zlatom s mat finišom. Ta je replika vjerna u taktilnom smislu, ali sve je od iste mase i ne vidi se, kao na pravoj statui, da je napravljena od više dijelova - kaže Bonnot.

Vesna Leiner, muzejska savjetnica i pedagoginja iz MZG-a, kaže kako je u MSU izložen Oscar u vlasništvu Zagreb filma koji je Muzej dobio na pohranu i čuvanje.

- Nakon završetka izložbe u MSU Oscar ćemo vratiti i izložiti u našem stalnom postavu. Što je s ostavštinom gđe Vukotić, ne znamo - govori Leiner. Ali gdje je onda “replika izrađena prema originalnoj statueti u posjedu gospođe Melite Andres Vukotić” koja je 2009. fotografirana u Muzeju grada Zagreba, a fotografije postoje dostupne i na Wikipediji?

- Ne bih vam znala reći. Stalni postav muzej je radio još 1998. godine i tada je na tome radila kolegica koja je sada u mirovini.

Spremljen u arhivi

Neslužbeno doznajemo da odljev doista postoji i pohranjen je u muzeju, ali nije izložen. Na toj replici piše da ga je dobio Dušan Vukotić.

Zna li Leiner za priču da su ili Vukotić ili Zagreb film naručili od Akademije još jednog Oscara, jednako vrijednog i potpuno istovjetnog pa da zapravo u Hrvatskoj za “Surogat” postoje dva originala?

- Nikada taj podatak nisam čula - kaže. Zašto nisu uspjeli pregovori s obitelji Vukotić i Muzejom grada Zagreba o otkupu njegove ostavštine?

- To vam ja ne znam jer je pregovore vodio ravnatelj muzeja Vinko Ivić - zaključuje.

A MSU? Kod njih je od 14. lipnja otvorena izložba “Od imaginacije do animacije: šest desetljeća Zagreb filma” posvećena djelima nastalim u okviru ove institucije osnovane 1953.

- Oscar koji je primio g. Terešak na dodjeli nagrada je u vlasništvu Zagreb filma i danas se čuva u Muzeju grada Zagreba. Upravo taj Oscar izložen je na izložbi u MSU - rekli su nam kratko iz muzeja.

Podijeljeno 3096 statua, za njih je gol pozirao meksički glumac Emilio

Do ovogodišnje, 92. ceremonije dodjele Oscara podijeljeno je ukupno 3096 statua. No, Oscar zapravo i nije pravo ime filmske nagrade koju svake godine dodjeljuje Akademija filmskih umjetnosti i znanosti (AMPAS) kako bi se odala počast izvrsnosti profesionalaca u filmskoj industriji, uključujući redatelje, producente i scenariste. Pravo ime nagrade je Academy Award of Merit, što je u prijevodu Oscar za zasluge, a Oscar je samo popularno ime za koje nitko nije siguran kako je nastalo.

Od 2016. godine Oscari se ponovno rade od bronce, a proizvodnju je od čikaške R.S. Owens & Company preuzela Polich Tallix Fine Art Foundry iz New Yotka. Današnja moderna proizvodnja kipića zasnovana je na digitalnom skeniranju izvornog Oscara iz 1929. godine, statue su zadržale svoje dimenzije i crni pijedestal. Tekuća bronca lijeva se u kalupe isprintane 3D printerom i polira, a potom se u New Yorku elektroflorira u 24-karatno zlato u kompaniji Epner Technology. Za izradu 50 statua potrebna su tri mjeseca, a ako se ne uspije izliti statua koja odgovara strogim standardima, razrezuje se napola i topi.

Statuu viteza u art deco stilu koji drži križarski mač i stoji na vrpci filma s pet žbica koje predstavljaju originalne grane Akademije: glumce, scenariste, redatelje, producente i tehničare dizajnirao je umjetnički direktor MGM-a Cedric Gibbons, jedan od originalnih članova Akademije. Model za statuu bio je meksički glumac Emilio “El Indio” Fernandez koji mu je pozirao gol.

Prvu statuu prema Gibbonsovu dizajnu izradio je kipar George Stanley u glini, a Alex Smith je pomoću kalupa proizvedenog 1928. u ljevaonici C.W. Shumway & Sons u Bataviji izlio statuu od 92,5 posto kositra i 7,5 posto bakra te je na kraju pozlatio.

Baš kao i taj prvi Oscar, i onaj današnji stoji na crnoj metalnoj podlozi, visok je 34,3 cm i teži 3,85 kg. Tijekom godina metali od kojih se radila statua mijenjali su se ovisno o njihovoj dostupnosti, tako su za vrijeme Drugog svjetskog rata Oscari izrađivani od gipsa.

Od 1950. Akademija je donijela pravilo da ni pobjednici ni njihovi nasljednici ne mogu prodati kipiće, a da ih prethodno nisu ponudili Akademiji za jedan američki dolar. Ako pobjednik odbije pristati na ovaj uvjet, Akademija ima pravo uzeti statuu.

Prva ceremonija dodjele Oscara trajala je 15 minuta, a danas pak traje dulje od tri i pol sata, no unatoč tome svake godine uživo je prati više od 30 milijuna ljudi diljem svijeta, a rekord drži dodjela 1998. godine kada je gledanost dosegla 57,25 milijuna.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 02:07