KANADSKI FILMAŠI

Ništa ne može zamijeniti film na velikom platnu

Chris McDonald izvršni je producent festivala dokumentarnog filma Hot Docs koji je ove godine imao 125.000 gledatelja

ZAGREB - U posljednjih pola godine često se znalo čuti da je Hrvatska zemlja s najvećim brojem filmskih festivala na svijetu s obzirom na broj stanovnika.

Razgovarajući s kanadskim gostima koji su posjetili Hrvatsku u pratnji glavne guvernerke Michaelle Jean, tu smo glasinu spomenuli filmskoj redateljici afganistanskog podrijetla Nelofer Paziri i Chrisu McDonaldu, izvršnom producentu torontskog festivala dokumentarnog filma Hot Docs, koji je ove godine imao 125.000 gledatelja.

Na pitanje McDonalda o kolikom broju festivala je riječ, odgovorili smo da je riječ o tridesetak festivala, od kojih neki - poput Motovuna ili ZFF-a - već predstavljaju stupove suvremene hrvatske kulture.

Chris McDonald:To je izvanredno. Ali ne znam znate li da je Toronto - grad s najviše festivala na svijetu. U gradu se trenutačno održava gotovo 80 filmskih festivala.

Podatak o Hrvatskoj kao zemlji s najvećim broje festivala je neslužben.

McDonald: I moji podaci za Toronto su također neslužbeni! Međutim, grad ima velik broj specijaliziranih filmskih festivala zbog velikog uspjeha Toronto Film Festivala. On je počeo kao mali festival, ali je rastao brzo, pa je mnogima palo na pamet da bi i oni mogli pokrenuti filmski festival.

Pojedini autori i producenti filmske festivale nazivaju igralištima za kritičare. Također , govori se o ‘festivalskom filmu’ kao suprotnosti ‘movieplex filma’.

McDonald: Ono što se u događa posljednjih godina, barem u Sjevernoj Americi, jest da postoje filmovi potpuno izuzeti iz kinodistribucije. Pogotovo kad je riječ o dokumentarcima. Stoga takvim filmovima ne preostaje ništa drugo nego da prođu kroz desetak festivala.Kao posljedicu viđenosti na festivalima ponekad ti filmovi budu emitirani na televiziji ili pak distribuirani u kinima. Tako da su festivali i kinomreža na neki način komplementarni... No najbolji filmovi koje možete vidjeti u nekom gradu su festivalski filmovi.

U posljednje vrijeme dokumentarci su sve prisutniji na festivalima?

McDonald: Upravo dokumentarci postaju najpopularniji filmovi na festivalima. Još prije deset godina Robert Redford je rekao da ako želite vidjeti dobar film na Sundanceu, pogledajte dokumentarac.

Kakvo je vaše mišljenje o Michaelu Mooreu, velikom popularizatoru dokumentarnog filma? I gdje je uopće crta između novinarstva i dokumentarizma?

McDonald: Ne volim filmove Michaela Moorea. Sviđa mi se njegov personalizirani pristup radu na dokumentarcu. No mislim da kod Moorea ima viška proizvoljnog zaključivanja, a manjka discipline i provjere podataka.

Reklo bi se da je traljav novinar.

McDonald: Nije baš užasno činjeničan. Zabavan je i govori o stvarima koje su i meni važne, drago mi je da otvara teme zdravstvenog osiguranja, kontrole nošenja oružja i korporativnih makinacija... Ali sjećate li se onog trenutka, čini mi u ‘Fahrenheitu 9/11’, kada dolazi u Kanadu i kuca na prva vrata, koja su slučajno otvorena, jer u Kanadi nitko ne zaključava vrata i nitko se ne boji provalnika... E, to nema veze s istinom. U Kanadi svi zaključavamo vrata, a Moore je čini se uspio zakucati na jedina nezaključana.

Kakva je budućnost filmskih festivala?

McDonald: Mislim da će nastaviti rasti. No, događa mnogo zanimljivih procesa. Tehnologija mijenja i produkciju i distribuciju filmova, a to me plaši. Gledanje filmova na zaslonu mobitela me ne bi zabrinjavalo. Ali kućni zabavni videosustav s golemim ekranom, to je već nešto drugo. No, ipak još ništa ne može zamijeniti gledanje filma na festivalu, na velikom platnu, u mraku, s pet stotina neznanaca. Pritom više nije bitno veliko platno, nego upravo socijalna interakcija s tih pet stotina neznanaca.

Afganistan kao sjećanje na djetinjstvo

Nelofer Pazira rođena je u Indiji, ali je odrasla u Kabulu. Sa 16 godina s obitelji pred sovjetskom invazijom bježi u Pakistan, a godinu dana poslije dolazi u Kanadu, gdje se i školuje. Ove godine snimila je “Audiciju”, film o redateljici koja se vraća u Afganistan tražeći na audiciji muškarce i žene za svoj film.

• Na određeni način vi ste građanka svijeta. No što vam osobno znači Afganistan?

Nelofer Pazira: Kao zemlja on ima svoje kontradikcije, svoj teret problema i svoj teret povijesti. U svojoj osnovi ne razlikuje se u bitnome od drugih zemalja koje određuje unutarnja plemenska struktura. Ali naravno, to se mijenja kad o Afganistanu razmišljam kao o zemlji svog djetinjstva, gdje sam odrasla, kao o nesretnoj zemlji uhvaćenoj u krugove nesreće. Ali na kraju dana, Afganistan za mene osobno znači osmijeh djevojčice koja odlazi u školu noseći knjige u vrećici od UN-ove donirane hrane. To je ono prvo što vidite u sedam ujutro.

• Što ste željeli ‘uhvatiti’ s ‘Audicijom’?

Pazira: Željela sam prikazati ‘vladavinu’ kamere i kontradikcije među mladim afganistanskim, posttalibanskim muškarcima koji žele biti glumci i imitirati bollywoodske filmove, ali istovremeno ne mogu prihvatiti da preko kamere gledaju i svoje sestre, žene ili majke.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. prosinac 2022 09:54