Susan Seidelman - koju i danas pamtimo po dražesnoj feminističkoj komediji “Očajnički tražeći Susan” s Rosannom Arquette i Madonnom - bila je na sto muka kako promovirati svoj film “Boynton Beach Club”, iz 2005. godine: svi njezini protagonisti imali su preko šezdeset godina, stanovali su na Floridi u umirovljeničkom raju i uzajamno se savjetovali kako preboljeti gubitak voljenog partnera.
Zamislite “Čahuru”, ali bez vanzemaljaca i mladog ljubavnog para u središtu radnje! Seidelmanica se suočila s diskriminacijom mlađe publike - koja uglavnom pohađa multiplekse - prema takvim temama. Film je prolazio mizerno sve dok se njezini producenti nisu odlučili na distribuciju po alternativnim filmskim centrima i rijetkim preostalim one-screen dvoranama. Pokazalo se da stariji gledatelji još uvijek žele u kino, pogotovo kada je na programu film koji ih zanima, ali se osjećaju neugodno u bučnim dvoranama multipleksa, gdje se posvuda osjeća smrad kokica. “Boynton Beach Club” nije bio hit, ali je pokrio troškove i postao neka vrsta simbola da određeni krug publike ima pravo na drukčiju vrstu filma.
Velika prednost
Da su “Noćni brodovi”, igrani prvijenac Igora Mirkovića , direktora Motovun film festivala, poznatog po dokumentarcima “Novo, novo vrijeme” (korežija s Rajkom Grlićem) i “Sretno dijete”, tražili financijera po Americi, vjerojatno ga nikad ne bi našli: tko bi bio lud da uloži novac u priču o dvoje postarijih ljudi koji se zbliže u staračkom domu i zatim pobjegnu prema moru.
Srećom, u Hrvatskoj, pa i u Europi, uvjeti produkcije su drukčiji. Postoje fondovi koji podupiru zanimljive scenarije, a rezultat u kinima najčešće nije ni važan: dovoljno je da obiđete dvadesetak međunarodnih festivala, da ste dostupni u on-line videotekama i da vas prikažu na televiziji.
“Noćni brodovi” u startu imaju veliku prednost zbog svoje različitosti. Kada ste zadnji put gledali hrvatski film koji se odigrava u staračkom domu? Dobro, Ante Babaja - i sam stanar jedne takve ustanove - tamo je snimio svoje autobiografsko remek-djelo “Dobro jutro”, ali to je bio dokumentarac realiziran neprofesionalnom videokamerom, namijenjen prvenstveno sladokuscima upoznatima s njegovim opusom, a Zvonimir Berković smjestio je u to okružje jednu neizmjerno zločestu epizodu “Putovanja na mjesto nesreće”.
Pseudo poetični ugođaj
Ni u “Noćnim brodovima” starački dom ne izgleda puno drukčije: dedeki i bakice podmeću jedni drugima, prave se važnima, pa nije čudno što dvoje junaka odluče pobjeći iz takve sredine, pogotovo kada ustanove da je uzajamna privlačnost neosporna.
To je zapravo velika dramska pogreška filma: da su ostali tamo, mogla se profilirati neizmjerno intrigantna galerija likova i situacija. Ovako su se nakon prigušene tragikomedije u uvodu “Noćni brodovi” izrodili u svojevrsni film ceste, čiji protagonisti - poput nekih tinejdžera - nemaju novca i raspolažu samo starim automobilom koji baš nije u osobitom voznom stanju. Teško da to može polučiti nešto uzbudljivo, pogotovo što se Mirković odlučio za pseudo poetični ugođaj, a većina scena koje se nižu izrazito je simbolična.
Najveća vrijednost njegova filma je interpretacija Ane Karić (igrala i u “Putovanju na mjesto nesreće”, no tamo je njezin lik - glamurozna zagrebačka bonvivanka - odlazio tek u posjet staračkom domu), neizmjerno fotogenične glumice, koja je podjednako efektna dok u samom početku nastupa s minimumom šminke, da bi se prema završnici - kako se sve više zaljubljuje u svoga partnera - preobrazila u rafiniranu damu, zaštitni znak većine uloga njezine prilično impresivne karijere.
U rukavicama
Ukoliko ste podatna publika za romance, možda sve to skupa na vas i ostavi nekakav dojam. Mene je smetao izvjestan nerealističan Mirkovićev stav prema njegovim postarijim protagonistima. Sve je nekako “u rukavicama”, povišeno, a kada se redatelj odluči na malo humora (kao u sceni u kojoj sugerira erekciju), to djeluje groteskno.
Ne znam je li gledao film “Na devetom oblaku” uglednog njemačkog redatelja Andreasa Dresena, nagrađenog 2008. u pratećem programu canneskog festivala?
Hladan dojam
I tamo je u središtu kasna ljubav, junaci su prešli šezdesetu, pa i sedamdesetu, ali u filmu sve pršti od životnih sokova i seksualne zaluđenosti, drastične golotinje, pa su čak i staračke pjege svojevrstan vizualni ukras. Takav bih hrvatski film htio gledati o zaljubljenim starcima, dok me “Noćni brodovi” ostavljaju potpuno hladnim.