Napuljski pisac i novinar Roberto Saviano zatresao je Italiju kad je 2006. objavio knjigu eseja “Gomorrah” i u njoj raskrinkao ekonomske posljedice djelovanja Camorre u Napulju i cijeloj zemlji. Knjiga se pretvorila u socijalnu i tržišnu bombu. Postala je međunarodni bestseler, a u hipu je dobila i filmsku verziju.
Napuljska camorra nije Savianu oprostila zabadanje nosa u njihova posla. Ubrzo je počeo dobivati prijetnje smrću, a tijekom kasnijih antikamorističkih procesa ispostavilo se da prijetnje nisu bile uprazno. Saviano je počeo živjeti životom progonjenog. Spavao je po hotelima, sigurnim kućama i karabinjerskim kasarnama, a morao je odustati i od znatnog dijela socijalnog života i javnih nastupa.
Mafije svih regija i etnija obično ne progone one koji im podižu filmske i literarne spomenike. Uvriježeni je klišej da mafijaši vole mafijaške filmove jer im ti filmovi daju na važnosti, čine ih većima od života i uzdižu u mitske figure. Ni jedna od mafijaških organizacija nikad nije tratila vrijeme da organizira atentate na Coppolu, Scorsesea ili Marija Pusa.
Sa Savianom je, međutim, bilo drukčije. Jer, kod Saviana nije bilo ni mitologije ni mistifikacije. Nije tu bilo šekspirijanskih zapleta s oceubojstvima, obračunima i izdajama. Saviano je običnom (ne samo) talijanskom građaninu pokazao kako Camorra dira njegov život i njegov novčanik. Pokazao je da camorra (ali i svaka mafija) na koncu glođe i osiromašuje i one koji misle da s njom nemaju svakodnevne veze.
Pokazao je da se zbog camorre vozite po preskupim nadvožnjacima, da jedete otrovane pomidore, da se zbog nje zatvaraju biznisi, propadaju nekretnine, a radna mjesta sele se drugdje. Saviano je kroz minuciozni ekspoze pokazao svakom građaninu da ga camorra upropaštava, čak i ako to možda ne zna. To je za organizirani kriminal bila najgora, difamatorska rukavica u lice. Camorra se, rekao je jednom Saviano, “ne boji mene. Ona se boji mojih čitatelja.” Čitatelja koji će, ne dao bog, možda postati svjesni građani.
Odmah nakon objavljivanja knjige napuljski režiser Garrone po njoj je snimio film koji je fikcionalizirao i dramatizirao Savianov esejistički materijal, ali je zadržao rahlu mozaičku strukturu i naglasak na ekonomskoj strani priče. Film je bio i jako dobar i jako uspješan. “Gomorra” je potom dobila i svoju televizijsku ekstenziju.
Godine 2014. u produkciji talijanskih producentskih kompanija Cattleya i Fandango primjerno je prikazana TV serija koju su kao sukreatori potpisivali Roberto Saviano i režiser Stefano Sollima. U trenutku nastanka serije Sollima je bio tek afirmirani režiser koji je za sobom već imao jednu uspješnu krimi-seriju: “Romanzo Criminale” (2006. - 2008.), sagu o rimskim uličnim gangsterima 70-ih godina.
Socijalni supstrat
Sollimina i Savianova TV serija pratila je peripetije, uspone i padove kamorističkog bosa iz napuljskog predgrađa novogradnji Scampia. I TV serija je razorno secirala socijalni supstrat iz kojeg izvire organizirani kriminal. Pokazivala je sveprisutnu korupciju, morbidno prepletanje kršćanstva i kriminala, kao i bizarnu paralelnu socijalnu državu kojom je camorra kupovala lojalnost - pa često i srdačnu naklonost - lokalnog puka.
Serija je bilo po mnogočemu izvanredna. Bila je visoko producirana, sjajno režirana, s izvrsnim kastingom brojnih, relativno nepoznatih glumaca koje je produkcija mogla pecati iz uskog bazena (jer su dijalozi, razumljivo, bili isključivo na teško razumljivom napuljskom dijalektu). Štošta je tu bilo sjajno, pa i izvanredna glazba škotskog ambijentalnog post-rock sastava Mogwai.
Tijekom idućih godina Sollima je naštrikao četiri sezone i gotovo 50 epizoda “Gomorre”, a Saviano je za to vrijeme pisao. Pošto nije više nije mogao istraživati na ulici, latio se istraživanja koje je mogao obavljati virtualno. Prihvatio se nove knjige novinarskih eseja s novom temom: globalnom trgovinom kokainom.
Knjiga je objavljena 2013., a nosila je poprilično ironičan naslov: “ZeroZeroZero” (NulaNulaNula). U industriji kojom se Italija najviše diči - onoj pašte - 000 je naziv za najfinije durum brašno koje služi za najbolju tjesteninu. Preuzimajući taj žargon, gangsteri su “NulaNulNula” nazvali najfiniji, čisti - kokain.
Globalna ekonomika kokaina
U svojoj knjizi ulančanih eseja, Saviano je pokušao opisati globalnu ekonomiku kokaina. “Kokain nije samo važan dio svjetske ekonomije”, napisao je, “on jest svjetska ekonomija.” On drži banke glavom iznad vode, on je ekonomije izbavio iz krize 2008. Sjevernoamerikanci i Europljani u nos godišnje usišu tisuće i tisuće tona tog derivata koke, a oko tog poroka privilegiranih vrti se posao u kojem su akteri meksički karteli, južnotalijanske kriminalne familje, pomorski špediteri, afrički političari, koncesionari kontejnerskih terminala, Interpol, banke…
A kao što se prvi Savianov društveno-aktivistički esej pretvorio u kamen-temeljac televizijske gangsterske sage, tako će se, izgleda, dogoditi i s drugim. Pred svjetskim i hrvatskim gledateljima pojavila se nedavno TV serija koja fikcionalizira Savionovu knjigu. Naslov serije - kao i knjige - je ZeroZeroZero (NulaNulaNula), a radio ju je približno isti tim koji je radio i “Gomorru”.
Stefano Sollima opet je glavni kreator serije, a uz njega je supotpisuju koscenarist “Gomorre” Maurizio Fasoli i američko-meksički scenarist Maurizio Katz. Opet su tu i Mogwai, koji su seriju izvanredno ozvučili. Seriju supotpisuju tri režisera: sam Sollima, Danac Janus Metz te, treći i najpoznatiji, cijenjeni argentinski režiser Pablo Trapero. Tri režisera iz tri kulture režiraju tako seriju čiji nas zaplet i vodi u tri geografska smjera i tri različite kulture.
Prva od te tri kulture (opet) je južna Italija - no, ovaj put ne Napulj, nego Kalabrija. Siromašna regija na “tabanu” talijanske čizme sjedište je ‘Ndranghete, najdiskretnije i najsurovije od četiriju južnotalijanskih regionalnih mafija. Na čelu jedne od njezinih ‘Ndrina (podružnica) je Don Damiano “Minu” La Piana (Adriano Chiaramida), starac koji izgleda kao neki Meštrovićev slijepi guslar, koji nosi križ od pedlja oko vrata, ali vodi surovu kriminalističku piramidu. Vodi je iz podzemlja - doslovno. Kako je desetljećima na tjeralici, Don Minu živi u podzemnom high-tech kontejneru opremljenom termovizijskim senzorima, nadzornim kamerama i telekomunikacijama.
Kontejner je ukopan u zemlju u kalabreškim gudurama, a 24 sata dnevno ga nadziru pastiri kozari. Din Minu ima unuka Stefana (Giuseppe De Domenico), po hijerarhiji najvišeg člana familije na slobodi. Stefano prema svojem didi, međutim-, gaji zazor, jer mu je Minu zbog izdaje ubio oca (svojeg sina). Okolne ‘Ndrine osjete starčevu slabost i pripremaju udar na njega. Da bi sasjekao pobunu u začetku, starac avansira i naručuje kontejner “ZeroZeroZero” koji misli pustiti vazalima po povoljnoj cijeni - time kupujući njihovu lojalnost. Da bi to spriječili, urotnici moraju spriječiti da kontejner s kokainom stigne do Kalabrije.
Onog časa kad on bude dopremljen u luku Gioia Tauro, gotovi su. A kokain koji treba krenuti u Gioiu Tauro otpremaju meksički gangsteri braća Leyva. Riječ je o stvarnim meksičkim kriminalcima koji su tijekom prve dekade kontrolirali transport i distribuciju kokaina u meksičkom Monterreyu. Leyve su faktički vladari grada, djelomice i zato što na plaći imaju uhode u specijalnoj policiji.
Jedan od njih je Manuel “Vampiro” (Harold Torres), interventni policajac koji Leyvama dojavljuje policijske upade. Kad njegov šef posumnja da ima špijuna u postrojbi, Vampiro zbacuje krinku, počinje izravno raditi za Leyve i formira najokrutniju i najučinkovitiju paravojsku kriminalaca u gradu. Taj pripovjedni rukavac serije slobodno je temeljen na stvarnoj priči o “Las Zetas” (Z-ovima), paravojsci bivših policijskih oficira koja ne samo da je prešla kartelima nego je i zbacila vlastite šefove postavši jedan od kartela.
Ali, da bi 000 iz Monterreya stigla u Kalabriju, treba vam - očito - brod. A to znači da vam treba brodarska tvrtka. Ta je tvrtka u seriji Lynwood, nekoć uvažena obiteljska brodarska kompanija iz New Orleansa koju vodi otac Lynwood (Gabriel Byrne). Desna mu je ruka kći Emma (Andrea Riseborough), a sina Chrisa (Dane De Haan) otac drži podalje od posla jer boluje od rijetke nasljedne degenerativne bolesti.
Kako im legalni posao baš i ne ide, otac unatoč kćerinim savjetima uloži silan novac u preprodaju Leyvine robe Kalabrezima. Tek što je uložio novac u kontejner kokaina, Lynwood gine u policijskoj zasjedi nakon večere s Leyvama. Kći i sin Lynwood nađu se u nezavidnoj situaciji. Sav obiteljski imetak, budućnost tvrtke i njihove glave ovise o jednom kontejneru punom konzervi jalapeño papričica ispod kojih je kokain. A Don Minuovim rivalima strahovito je stalo da te papričice ne dođu do Italije.
Osam epizoda Sollimine serije uvelike prati epsko putovanje tog jednog kontejnera preko tri kontinenta. Ne bi bilo dobro da “kvarimo” previše radnje, no dovoljno je reći da kontejner putuje preko Dakra, Sahare i Casablance, da tu ima helikopterskih desanta, požara u strojarnici i građanskih ratova, a o “papričice” će se uzgred očešati meksički specijalci, afrički političari, malijski džihadisti i marokanski biznismeni.
Čak i u usporedbi s više nego raskošnom “Gomorrom”, “ZeroZeroZero” je pravi spektakl. Riječ je o budžetskom blokbasteru, televizijskoj A-produkciji u koju su novac uložili Canal+, Sky i Amazon, a svaki se uloženi bakšiš u kadru vidi. Sve tri fabularne linije su spektakularne. Ona kalabreška mogla bi se opisati kao svojevrsni pastirski Shakespeare, priča o kozarskom Brutu koji diže nož na svojeg patrijarhalnog staratelja.
Pritom ambijent te priče ima nešto frapantno nalik zapadnobalkanskoj ikonografiji, kao da se događa u nekoj smjesi Crne Gore, Hercegovine i Dalmacije u kojoj deseterački hajduk smiče Tutu Naletilića. Meksička fabularna linija je najstrašnija i najkrvavija. Tu ljudski život stvarno ne vrijedi ni boba, “vampirosi” su u stanju posmicati pun bus civila samo kako bi demonstrirali da to mogu, a ono što je osobito jezivo je isprepletenost te kulture smrti i fatalističke pobožnosti. Dilanje droge tu se doista tumači kao božja misija.
Najkontroverzniji lik
Treća i najvažnija fabularna linija prati bijele Amerikance. Njoj je posvećeno najviše vremena, tu ulogu igraju internacionalne zvijezde, a po raspletu serije dalo bi se zaključiti da će jedna od njih - Andrea Riseborough kao Emma - biti i nositelj daljnjih sezona. Engleskinja Riseborough je izvanredna glumica.
Lijepa, zelenooka, ali s nečim ledenim i distanciranim u izrazu, Riseborough je najbolja u ulogama žena koje su istodobno fascinantne i odbojne (nije slučajno da je glumila i Margaret Thatcher). Njezina Emma je zasigurno najkontroverzniji lik serije. Nije karijerni kriminalac, ali bez skanjivanja zaranja u kriminalni svijet, ne preza ni od čega, a protiv očeve volje uvlači u zaplet i bolesnog brata. Do konca serije porculanska će poblajhana poduzetnica pokazati bezobzirnost ravnu ostatku likova, ogrezlih karijernih kriminalaca.
“ZeroZeroZero” je, ukratko, jako dobra, dobro napravljena, ali i neopisivo mizantropska serija. To je serija u kojoj loši ljudi sve vrijeme rade loše stvari u spektakularno egzotičnim ambijentima. No, je li to serija zbog koje bi ‘Ndrangheta Savianu poslala još jednog atentatora? Ne. Ona je sigurno bliža filmu “Kum” nego filmu “Gomorra”. Uza svu okrutnost i zlo, ona pomalo glamurizira svijet kriminala prikazujući ga kao krvavi peti čin nekog šekspirijanskog dinastičkog masakra.