KULTNI KOMIČAR

Novi dokumentarac otkriva nježnu stranu Johna Belushija, kojeg pamtimo po filmu ‘Blues Brothers‘

John Belushi 1978. godine
 The Hollywood Archive/Hollywoo
Udovica Judith Belushi Pisano nakon godina odbijanja dozvolila je uvid u svoju veliku arhivu Belushijevih ljubavnih pisama

Početkom ožujka bit će točno 39 godina kako je u legendarnom hotelu Chateau Marmont u Los Angelesu uslijed predoziranja speedballom (kombinacijom kokaina i heroina) u 34. godini umro John Belushi, zvijezda The Blues Brothersa, u tom trenutku jedan od najpopularnijih komičara u Americi.

U novom dokumentarcu koji je krajem prošle godine izašao u produkciji Showtimea, jednostavno nazvanom “Belushi”, vrlo je malo toga, gotovo ništa, o glumčevoj smrti. Tako su htjeli njegova udovica Judith Belushi Pisano, koja se poslije preudala, i njegov brat Jim, također glumac. “Samo nemojte staviti onu scenu kako iznose njegovo tijelo iz hotela”, čujemo Jima Belushija u voice overu pri kraju dokumentarca autora R. J. Cutlera. Također, u filmu nema ni riječi o tome kako je dva mjeseca poslije za Belushijevu smrt optužena, a onda i osuđena Catherine Evelyn Smith, žena koja je te noći u narkomanskom tulumu sudjelovala s raspamećenim glumcem i koja mu je dala fatalnu dozu.

U dokumentarcu koji je u američkim medijima dočekan s iznenađujuće pozitivnim kritikama predstavljena je neka nježnija, simpatičnija strana glumca koji je u kolektivnoj memoriji i pop-ikonografiji ostao upamćen ponajprije kao “wilde one”. U trenutku smrti Belushi je navršio tek 33. godinu, no izgledao je gotovo 20 godina starije, kao pravi sredovječni muškarac, ali prije kao svinja, a ne kao gospodin, upravo kako je Siniša Vuco objasnio da muškarci, kada zađu u određene godine, moraju izabrati jedno iz te dihotomije.

“Nježna strana ultimativnog rock’n’roll komičara” samo je jedan od naslova američkih kritika. Na tome treba zahvaliti njegovoj udovici Judith Belushi Pisano, koja je nakon godina odbijanja i oklijevanja autoru i producentima dokumentarca dozvolila uvid u njezinu veliku arhivu Belushijevih ljubavnih pisama, kao i pisama očaja pri kraju života, brojnih predmeta iz njegove kratke, ali strelovite karijere te snimaka intervjua s Belushijem i njegovim prijateljima i kolegama koje je Judith koristila pišući Belushijevu biografiju, odnosno glumčevu “oralnu povijest”, koja je objavljena 2005. godine. Tako je jedan dio filma i prilično efektno animiran.

image
Dan Aykroyd i John Belushi u filmu "The Blues Brothers" iz 1980. godine
Ifa Film/United Archives/Profimedia

Paradoks Johna Belushija leži u tome da je istodobno bio drag, lojalan i druželjubiv mladić sa Srednjeg Zapada koji je utjelovio i nemirni duh anarhije, kako ga opisuju njime još uvijek fascinirani američki novinari. Njegova divlja škola komedije nije se naslonila na neku prošlost, nego je izrasla na kontrakulturnoj agendi - “Revolucija je ovdje, revolucija su narkotici!” - kao i na Belushijevu karakteru, njegovoj “baš me briga” karizmi te nagonu da sve čime se bavi dovede do ekstrema.

U dokumentarcu vidimo mladog Belushija koji je bio omiljen u srednjoj školi i koji je, unatoč tome što su ga mnogi ispitivali je li Talijan, zapravo podrijetlom bio iz Albanije. Njegovi otac i majka prva su generacija albanskih emigranata u Americi i John se, prema vlastitu priznanju, sramio svojih roditelja i njihova lošeg engleskog kojim su govorili. S njima je živjela i baka, koja nije znala ni riječi engleskog, a kada je John umro, obred na groblju bio je - pravoslavni. Belushijev otac imao je restoran na periferiji Chicaga i očekivao je od svojeg sina da preuzme taj posao, što njemu nije bilo ni na kraj pameti. “Morat ćeš me izdržavati jer ja želim biti komičar, a tako neću ništa zarađivati”, rekao je već u srednjoj školi svojoj budućoj životnoj družici Judy Jacklin.

Gledamo na početku tako Belushija kao Trumana Capotea u jednog od predstava Second Cityja, kultne improvizatorske trupe sa sjedištem u Chicagu, te kao Joea Cockera na Woodstocku, u parodiji hipijevskih koncerta na off Broadwayu u produkciji National Lampoon. Ta predstava je odigrana 350 puta i lansirala je karijeru kako Belushija tako i Chevyja Chasea.

U to vrijeme u američkoj kulturi vladala je ideja da je komedija rock’n’roll sedamdesetih. Tome u prilog najbolje govori tada nova emisija Saturday Night Live (SNL), koja je u samo godinu dana postala nevjerojatno gledana, a komičari u showu popularni poput Beatlesa. SNL je vrlo brzo postao veći od života, a nijedan komičar do tada nije imao kvalitetu rock-zvijezde kao što ju je imao John Belushi.

image
Sa suprugom Judith Belushi-Pisanom u New Yorku 1977.
Adam Scull/Landmark/Profimed

U dokumentarcu vidimo kako se Belushi isprva pravio da ga televizijski angažman nimalo ne zanima. No, kad su ga angažirali za show, prvu je godinu proveo u sjeni Chevyja Chasea, što ga je poprilično mučilo. No, Chase je vrlo brzo postao toliko popularan da je već nakon prve sezone otišao u Hollywood. I tada je Belushi dobio priliku da bude ono što je otpočetka priželjkivao - alfa mužjak urnebesno popularnog večernjeg televizijskog showa.

Naravno, vrlo se brzo pojavio problem komičareva prekomjernog drogiranja. No, dokumentarac ukazuje na paradoks da Belushijev komičarski genij nije proizlazio iz toga da su ga razdirali neki personalni demoni, nego iz njegovog zadovoljstva i sreće. Tako je bilo i s kokainom; nije ga uzimao da bi zaboravio svoje probleme, nego iz gladi za životom. Na tome su se koncipirali i The Blues Brothersi. “To je nešto o čemu smo ja i moj prijatelji Dany Aykroyd maštali da učinimo godinama”, čujemo Belushija kako govori u filmu.

Na njegov 30. rođendan, 1979. godine, album Blues Brothersa bio je na prvome mjestu top-liste, John je bio najveća zvijezda SNL-a, a komedija “Zvjerinjak” (Animal House) Johna Landisa imala je najveću zaradu u povijesti u tom trenutku. Komedija o razularenom studentskom bratstvu predstavila je Belushija u najluđem izdanju. Izgledalo je kao da ništa ne može poći po zlu.

image
Belushi u "Zvjerinjaku"
The Hollywood Archive/Hollywoo

John Belushi čak je jednu godinu proveo posve čist, živeći s Judy u kući u Martha’s Vineyardu, provodeći idilično ljeto sa svojim prijateljima. Da bi to uspio, angažirao je svojevrsnog čuvara koji je od njega odbijao loše društvo. No, kada se “čuvar” u jednom trenutku “izblendao” iz njegova života, pogrešno procijenivši da njegov klijent može samostalno dalje, za Belushija se ponovno otvorio ponor narkomanske požude. To u filmu objašnjava njegova dobra prijateljica, i sama poznata kao jedna od najdivljijih holivudskih djevojaka, velika (i nažalost pokojna) Carrie Fisher. “John se pokušavao riješiti droge uvijek sam, bez odlaska u klinike za odvikavanje. Nikada se nije uspio izboriti s ultimativnim izazovom trijeznog života, a to je da on može biti dosadan te da osjećaji koje si potiskivao u jednom trenutku ipak nadiru.”

Ono što je Belushija dodatno uništilo bilo je i to što nije uspio usmjeriti svoju filmsku karijeru prema ozbiljnim, kompleksnijim filmovima iako je snimio “Američku romansu” (Continental Divide, 1981.) i “Susjede” (Neighbors), u kojima je glumio ironične, ali ipak civilizirane, pomalo i dosadne šmokljane.

No, svi se još i danas slažu: John Belushi je otišao onako kako je i živio, poput (nježne) rock-zvijezde.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 03:40