Kada je primao nagradu švedske filmske akademije za svoj prvijenac “Jebeš Amal”, tada 30-godišnji Lukas Moodysson, iznerviran dobacivanjem iz publike, podigao je srednji prst, čime je jasno stavio do znanja što misli o svojim izazivačima. Dodjelu nagrada je, međutim, prenosila švedska televizija i izbio je prvorazredni skandal. Svi su komentirali kako je mladi redatelj neosporno talentiran, ali i pravi prostak. Ovog se tjedna donekle ispričao za takvo ponašanje. Rekao je, reagirao sam impulzivno, za mene je to bila obična seansa s ljudima koje poznam i s kojima mogu raditi sve što mi je volja, nisam uzeo u obzir činjenicu da je tu i televizija.
Bilo je to 1999. godine, kada je Moodysson posvuda slavljen kao nova velika nada europske kinematografije. “Jebeš Amal” (u svijetu, pa i u nas, prikazivan je pod manje provokativnim naslovom “Pokaži mi ljubav”), priča o dvije tinejdžerice različitih karaktera i svjetonazora koje se zaljubljuju, nizao je priznanja, a i publika je hrlila u kina: samo u susjednoj Sloveniji vidjelo ga je 16 tisuća posjetitelja. Redatelj se inače najprije afirmirao kao pjesnik i pisac, no kada je shvatio da želi stvarati ne elitnu nego popularnu umjetnost, upisao je Dramski institut. “Jebeš Amal” snimio je sa skromnim budžetom, grad Amal u kojem se radnja odigrava i koji je predstavljen kao beznadna provincija, uistinu postoji, pa je bilo problema kada su gradske vlasti doznale kako će se zvati film koji su djelomično i financirali: naposljetku se sve dobro završilo, jer je Amal, nakon što je film postao hit, doživio turistički procvat.
Moodyssonov naredni film “Zajedno”, tragikomična kronika raspada hippy komune sredinom sedamdesetih, dobio je još bolje ocjene: s razlogom, jer je bio neusporedivo slojevitije ostvarenje, s petnaestak protagonista i iznimno sugestivnom evokacijom epohe, dok mu je “Ljilja zauvijek”, drama o curi iz neimenovane zemlje Ruske federacije (snimalo se u Estoniji) koja završava kao prostitutka u Švedskoj, osigurala titulu najvažnijeg švedskog redatelja nakon Ingmara Bergmana.
Kada si na tronu, valjda misliš da sve možeš. Sada već etablirani filmaš poželio je eksperimentirati kao u svojim pjesmama i proznim radovima. “Ruka u glavi” odigravala se u svijetu porno industrije, no nije to bio nikakav eksploatacijski film, nego je redatelj svjesno odbijao gledatelje drastičnim prizorima i iritantnim zvukovima.
Crno-bijeli “Kontejner” je malo tko uspio shvatiti, jer naracija poznate američke glumice Jene Malone nije imala puno veze s onime što se odigrava na ekranu. Usprkos tome, dio strasnih poklonika ipak je zadržao, čak ga je i britanski Guardian 2007. uvrstio na 11. mjesto na svojoj top listi najboljih svjetskih redatelja.
Njegov prvi i zasad jedini film na engleskom jeziku “Mamut” (ovoga tjedna vidjet ćemo ga na prvom programu HRT-a) bio je puno prijemčiviji, glavne uloge igrali su Gael Garcia Bernal i Michelle Williams, tema su bile civilizacijske razlike i procjepi između onih koji imaju i onih koji nemaju. Moodysson osobno nije bio zadovoljan: “Kad radite s glumcima koji ne govore vaš jezik, to je kao kad svirate glasovir u boksačkim rukavicama”. To je vjerojatno i razlog zašto se vratio svojim filmskim korijenima, jer je lani snimio film “Mi smo najbolje”, koji cjelokupnim ozračjem podsjeća na “Jebeš Amal” i “Zajedno”.
Radnja se odigrava 1982. godine, a njegove su protagonistice 13-godišnjakinje koje su odlučile osnovati punk band.
Svi im govore “Niste normalne, punk je mrtav”, no one su uporne, unatoč tome što nemaju pojma o sviranju: Bobo (Mira Barkhammar) lupa po bubnjevima bez ikakvog osjećaja za ritam, a Klara (Mira Grosin) više muči svoju ritam gitaru, nego što iz nje izvlači akorde. Ipak, obje su agresivne, svađaju se s roditeljima i braćom te su uvjerene da su jedino one u pravu.
Najveću pobjedu ostvare kad za svoj podvig pridobiju introvertnu Hedwig (Liv LeMoyne): za razliku od njih, ona uistinu odlično svira gitaru, ali voli prvenstveno klasičnu glazbu. Što znači punk, shvati kad je Bobo i Klara nagovore da odreže svoju krasnu plavu kosu i napravi dječačku frizuru. Njezina majka bi ih najradije prijavila policiji, no čini se da Hedwig nema ništa protiv te preobrazbe.
“Mi smo najbolje” nije film o uspjehu nego o stavu: cure uspiju izboriti jedan jedini koncertni nastup u provincijskoj dvorani, koji se pretvori u svađu s malobrojnom publikom, no one su ipak nešto dokazale.
Moodyssonov film je impresivan jer oslikava nijanse ponašanja između odraslih i adolescenata, bilježi i emocionalne raskole među protagonisticama, ali u njemu ništa nije na prvu loptu. Snimljen je po stripu redateljeve supruge Coco Moodysson (imaju troje djece i dobro znaju što su klinci), izgleda nevjerojatno realistično, a male su glumice ostvarile sjajne uloge.
Nije to baš bilo jednostavno, jer u Švedskoj maloljetnici u svakom trenutku mogu prekinuti snimanje, izjaviti da im je dosta tog posla i napustiti film. Srećom, to se nije dogodilo, ali redatelj je bio svjestan u kako se opasan pothvat upustio.
Film se od prošlog tjedna prikazuje u američkim kinima, a tamošnji su kritičari oduševljeni. S ukupno 88 od mogućih 100 bodova, to je najbolje ocijenjeni film ovoga proljeća na tamošnjem uobičajeno nakrcanom repertoaru.
Stephanie Zacharek iz Village Voicea nazvala ga je istodobno “grubim i dražesnim”, neopisivo točnim portretom generacije razdirane između potrebe da nešto želi i nešto postigne, dok je Joe Morgenstern podjednako oduševljen: “Taj je film mali samo po budžetu i visini svojih glumica. Po onome kako plijeni vaša srca pamtit ćete ga još dugo.” Slično zaključuje i Peter Travers iz Rolling Stonea: “Nema veze što je film na švedskom s engleskim podnaslovima i što vam se inače bljuje od priča o djevojačkom odrastanju: ovo je nešto što se isplati pogledati.”
Očito, Lukas Moodysson napokon je napravio film koji je kreativno uz bok njegovim najboljim ostvarenjima iz rane faze. Dobra je vijest da ćemo ga vidjeti na pulskom festivalu u programu europskog filma za mlade, a od jeseni i u našim kinima.