Premda Hollywood o sukobu policije i prosvjednika koji se 1968. godine dogodio tijekom nacionalne konvencije Demokratske stranke u Chicagu te sudskom procesu protiv političkih aktera koji su predvodili prosvjed još od 2006. godine želi snimiti film, činjenica da je "Suđenje Čikaškoj sedmorici" pred publiku došlo oko mjesec i pol dana prije ovogodišnjih predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama djeluje praktički sudbinski.
Spomenuti je sukob, naime, jedan od ključnih datuma u povijesti građanskog neposluha u SAD-u, povijesti koja seže do druge polovice 18. stoljeća, povijesti koja se ponovila i ove godine.
Amerika će 2020. godinu, osim po izborima za predsjednika, pamtiti i po prosvjedima koji su buknuli nakon smrtnih stradavanja Georgea Floyda i Jacoba Blakea, prosvjedima koji su nerijetko uključivali sukobe policije i prosvjednika, sukobe koje je policija nerijetko "rješavala" pomoću suzavca i upotrebe sile. Šezdeset i osmu i dvije tisuće dvadesetu možda formalno dijeli 52 godine, no u ovom su aspektu praktički istovjetne.
U hipotetskoj redateljskoj stolici filma o suđenju "Čikaškoj sedmorici" tijekom godina sjedili su Steven Spielberg, Ben Stiller i Paul Greengrass, no projekt je u konačnici realizirao redatelj i scenarist Aaron Sorkin ("Zapadno krilo", "Društvena mreža", "Mollyjina igra"), autor koji se proslavio filmovima i serijama o politici i sudskim procesima.
Praktički sudbina.
Kako i priliči, Sorkin je u "Suđenju Čikaškoj sedmorici" težište stavio na samo suđenje, a planiranje prosvjeda i sukob s policijom gledatelju pokazuje kroz retrospekcije koje služe kao vizualni "dokaz" riječi koje pojedini svjedok kaže na suđenju. Tu, međutim, prestaje upliv sudbine i vraćamo se u realnost.
Naime, Sorkinu je ovo tek druga režija, a u filmu "Mollyjina igra" nije pokazao da mu je vizualno jača strana. Odnosno, nije još pronašao način da svoje verbalne bravure pretvori u jednako atraktivne kadrove, scene i sekvence.
U novoj epizodi serijala "Polimac preporučuje" filmski i televizijski kritičar Jutarnjeg lista Nenad Polimac i novinar Jutarnjeg Damjan Raknić raspravljaju o paralelama između Sorkinovog viđenja 1968. godine u SAD-u i moderne Amerike te koliziji izvrsnog scenarija i bezlične režije.