Odlazak Marcela Ophulsa, velikog dokumentarista koji se uporno bavio političkim temama

Krajem sedamdesetih pripremao sam s kolegama u filmskoj redakciji Televizije Zagreb (pokojni Vladimir Tomić i Joža Steiner) kraći ciklus političkih dokumentaraca. Kako nam je tada bio običaj, inzistirali smo na premijerama, filmovima koji u nas nikad nisu prikazani, ni u kinima niti na televiziji, pa smo tako od francuskog kulturnog centra u Zagrebu dobili na ogled kopiju hvaljenog filma Marcela Ophulsa "Tuga i sažaljenje" (1969.).

Problem nije bila dužina, film je trajao četiri sata i 11 minuta, ionako je podijeljen u dva dijela pa smo ga tako mogli i emitirati, ali zasmetalo je nešto drugo. Znajući da je u pitanju važan ciklus kojim će TV Zagreb stjecati poene pred konkurentskim studijima iz drugih jugoslavenskih republika, glavni urednik Nenad Pata upriličio je kontrolne projekcije za određen broj uglednika, stalnih suradnika redakcije, i o njihovom sudu ovisilo je koji će film u program a koji ne. Ispalo je da "Tuga i sažaljenje" ne odgovara kriterijima ciklusa, ali ne zbog eventualne subverzivnosti (Ophuls se bavio Francuskom za 2. svjetskog rata, pred kamerama su se pojavili pripadnici pokreta otpora ali i oni koji su podržavali njemačku okupaciju, poput vrlo artikuliranog aristokrata Christiana de la Mazièrea) nego zato što je prisutnima bio dosadan.

Šteta je što nam je Ophulsov opus ostao nepoznanica. Redatelj će u drugom tomu Filmske enciklopedije Leksikografskog zavoda, objavljenom 1990., dobiti tek jednu rečenicu, i to u sklopu članka o njegovom ocu, legendarnom Maxu Ophulsu, gdje je navedeno da je njegov sin ugledan autor dokumentarnih filmova. Da dobije veći prostor nije mu pomogla ni činjenica što je godinu ranije nagrađen Oscarom za svoj četverosatni dokumentarac "Hotel Terminus", koji se bavio osuđenim gestapovcem Klausom Barbiejem, "koljačem iz Lyona".

Ophuls sin rođen je 1927. u Frankfurtu (pravim imenom Hans Marcel Oppenheimer), otac mu je bio dostatno mudar da već 1933. napusti Njemačku i ode s obitelji u Pariz, odakle su se 1940., zbog dolaska nacista, morali prebaciti u višijevsku zonu, skrivati godinu dana i preko Pirineja stigli su u prosincu 1941. u Ameriku. Marcel Ophuls je, razumljivo, odrastao u filmskim krugovima, a prvu redateljsku šansu dao mu je prijatelj François Truffaut preporučivši ga za omnibus "Ljubav u dvadesetoj" (1962.). Brzo je međutim shvatio da igrani filmovi nisu za njega.

Trosatnim dokumentarcem "Muenchen" (1967.) o Minhenskom sporazumu iz 1938., napravljenim za francusku televiziju, napokon je našao pravu vokaciju, što se potvrdilo i dvije godine kasnije s filmom "Tuga i sažaljenje" koji je imao golem odjek. Ophuls se otad bavio najrazličitijim temama, sjevernoirskim političkim trzavicama ("Osjećaj gubitka" iz 1972.), padom Berlinskog zida ("Dani studenog" iz 1992.), bio je u Sarajevu 1993. i snimio dokumentarac o ratnim izvjestiteljima ("Nevolje koje smo vidjeli: povijest novinarstva u ratnim vremenima"), međutim, usprkos priznanjima koje je dobio za "Tugu i sažaljenje" i "Hotel Terminus", svojim najvažnijim ostvarenjem smatra "Sjećanje na pravdu" iz 1976., koje traje četiri i pol sata.

Njegova je realizacija bila burna. Ophuls je dugo slagao završnu cjelinu, što nije bilo jednostavno, jer je trebalo spojiti različite materijale o Nirnberškim procesima, Francusko-alžirskom ratu i Vijetnamu te sugovornike koji se referiraju na nekoliko tema, a kad je BBC pogledao njegovu verziju, zahtijevao je drastična kraćenja. Bilo je prigovora da se nacistički zločini izjednačuju s onima francuske vojske u Alžiru i američke u Vijetnamu, što je redatelj energično opovrgnuo jer nikad – pa ni u ovom slučaju – nije napravio film s tezom. "Sjećanje na pravdu" vrlo je neuobičajen dokumentarac. Isprva imate dojam da je usredotočen na Nirnberške procese, puno je snimaka sa suđenja koji nisu nikad pokazani, a imao je i sreću da dovede pred kamere neke od osuđenika kao što je arhitekt Albert Speer, ministar naoružanja i ratne produkcije u Trećem Reichu, pripadnik najužeg Hitlerova kruga. Golema većina izjavljivala je "Nisam kriv" kad bi ih se pitalo jesu li ratni zločinci, jedino je Speer smatrao da je Nürnberg potreban kako bi se uspostavila nova Njemačka, međutim, on je bio poseban slučaj.

"Sjećanje na pravdu" nije njegov posljednji značajni dokumentarac, 2009. režirao je film o svom ocu, "Marcel o Maxu", a umro je prošle nedjelje u dobi od 97 godina.