Jedna pjevačica iz bivše Jugoslavije u pariškoj Olympiji nastupila je čak 72 puta. Je li ju pariška publika baš toliko željno očekivala da je ponekad pjevala i tjednima, to tek treba procijeniti, a možda ju je netko i pogurao? Također bi se to isplatilo ispitati.
Ako pratite biografije celebrityja, odmah ćete pogoditi da je zvijezda koja je uzurpirala parišku Olympiju Olivera Katarina. U njoj je prvi put nastupila 1967. na zajedničkom koncertu s Dionne Warwick i Nanom Mouskouri, nakon završetka festivala u Cannesu na kojem je njezin film "Skupljači perja" dobio veliku nagradu žirija. Već tada su je ogovarali da je pravi majstor u samopromociji, što je potvrđivala i činjenica da joj je Ratko Dražević, direktor Avala filma, producenta "Skupljača perja", bio dugogodišnji ljubavnik. No sve nije morala sama orkestrirati jer joj je Salvador Dalí napravio najbolju reklamu, ona je navodno bila jedina žena pred kojom je kleknuo, oduševljen njezinim nastupom u Olympiji.
"Srpski Džems Bond"
Rođena je 5. ožujka 1940. u Beogradu, tada u Kraljevini Jugoslaviji, kao Olivera Petrović. Otac Budimir bio je pomorski kapetan, a majka Katarina (rođena Jovančić) umrla je 1969., što je Oliveru ponukalo da njezino ime pretvori u svoje novo prezime. Djetinjstvo je provela u Beogradu, Dobanovcima i Valjevu, pohađala je satove klavira i baleta, potkraj pedesetih ljubakala je s Milanom Muškatirovićem, vrhunskim vaterpolo golmanom, da bi 1960. otputovala u Pariz gdje je upisala školu Alliance Française kako bi poboljšala svoje znanje francuskog jezika. Nesumnjivo, malo njih u tadašnjoj Jugoslaviji moglo je sebi dopustiti takav luksuz. Nakon povratka u Beograd prvo je upisala Pravni fakultet da bi se poslije prebacila na Fakultet dramskih umjetnosti gdje je studirala u generaciji s Milenom Dravić i Petrom Kraljom. Još na fakultetu ponudili su joj u beogradskom Narodnom pozorištu glavnu ulogu u komadu "Koštana" po Bori Stankoviću gdje se debitantica jako dopala kazališnom kritičaru Vuku Vuču, toliko da su se vjenčali 1962., ali brak je potrajao tek nešto više od godinu dana. Nikakva šteta jer je mlada glumica već navraćala u beogradski Avala film u potrazi za zanimljivim ulogama gdje je glavni šef bio Ratko Dražević, bivši likvidator jugoslavenske tajne službe ili "srpski Džems Bond", kako ga je nazvala njegova buduća dragana Olivera Vučo.
No, Olivera Vučo doživjela ga je potpuno drukčije, kao nježnog ljubavnika s kojim se provodila po Rimu, Parizu i Beogradu. Zapravo, na početku njihova veza nije bila baš idilična jer joj Dražević nije znao izabrati filmove u kojima bi trebala glumiti, no s vremenom se to popravilo, pogotovo nakon što je igrala u povijesnoj drami "Roj" Miće Popovića (1966.) za koju se govorkalo da bi mogla biti zabranjena, a i gostovanje u zagrebačkom Jadran filmu, gdje je iste godine igrala jednu od glavnih uloga u modernističkoj drami Vatroslava Mimice "Ponedjeljak ili utorak", ispalo je jako dobro jer je film nagrađen u Puli Zlatnom arenom za najbolje ostvarenje, najbolju režiju i najbolju kameru (Tomislav Pinter). Vrhunac joj je ipak predstavljao film "Skupljači perja" koji je snimila naredne godine. Režirao ga je Aleksandar Petrović, a Olivera je u njemu glumila kavansku pjevačicu Lenče romskog podrijetla, koja koketira s naočitim "perjarom" Belim Borom (Bekim Fehmiu), no zapravo se klonila stalnih veza. U njemu je pjevala romsku himnu "Đelem, Đelem", družila se s Romima i neprofesionalnim glumcima koji su nastupili u tom filmu, a kad su "Skupljači perja" izabrani za natjecanje u službenom programu Cannesa, djelomično je to bila zasluga i glavnih glumaca, Olivere i Fehmiua.
Zamorila se već i od veze s Ratkom Draževićem, nije joj nudila nikakvu sigurnost, pa se 1970. udala za Miladina Šakića, skorog predsjednika nogometnog kluba Crvena zvezda. Ni taj brak nije potrajao dugo, ali ne njihovom krivnjom. Naime, krajem 1971. Šakić je poginuo u prometnom udesu blizu Mladenovca.
Njezina filmska karijera opet je živnula zahvaljujući nastupu u hororu "Vještica iz đavolje šume" Michaela Armstronga (1970.); taj je imao vrlo spretne američke promotore koji su ga nazvali najstrašnijim filmom tog žanra ikad snimljenim. Već 1971. snimila je svoj najuspješniji međunarodni film, "Goya ili težak put do prosvjetljenja" istočnonjemačkog redatelja Konrada Wolfa, koji je dobio specijalnu nagradu na 7. Moskovskom filmskom festivalu.
Sedamdesetih godina Oliverina filmska karijera postupno zamire, u njoj se jedino izdvajaju "Derviš i smrt" Zdravka Velimirovića. Olivera je procijenila da joj kinematografija ništa ne nudi i radije je objavljivala longplejke. Uostalom, tijekom glazbene karijere ipak je pjevala na srpskom, albanskom, ruskom, japanskom, rumunjskom, grčkom i indonezijskom, a 2008. snimila je svoj posljednji film, "Čarlston za Ognjenku".
Olivera Katarina umrla je 21. srpnja u Beogradu u 87. godini.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....