Od svih nagrada koje dodjeljuje zagrebački festival animacije, ona za životno djelo vjerojatno je najprestižnija. Utemeljena sredinom osamdesetih, nagrada Animafesta za životno djelo od samih je početaka zamišljena da bude nešto nalik na Nobela za animirani film. Od prvih pobjednika (a to su 1986. i 1988. bili Norman McLaren i Chuck Jones) pa do danas tu su nagradu ponijeli svi ključni autori umjetničke, ali katkad i komercijalne animacije.
Nisu, naravno, svi oni bili vezani za Zagreb. Neki su, poput Phila Mulloya, bili stalni gosti festivala, bilo filmovima bilo osobno. Neki su, poput Boba Godfreyja, surađivali s autorima zagrebačke škole. Kad je 2004. Hayao Miyazaki dobio nagradu, nije ju ni došao preuzeti, a i u samoj direkciji festivala gunđalo se da nisu sigurni je li japanski genij uopće doznao da je nagrađen. Neki su laureati kroz Zagreb samo prolepršali. Neki su, međutim, ostavili duboki trag.
U tu drugu skupinu spada ovogodišnja dobitnica nagrade za životno djelo, Joanna Quinn. Jer ova 64-godišnja Britanka nije samo jedna od najpoznatijih suvremenih autorica animacije. Ona je i autorica koja s Animafestom ima dugu povijest, filmovi joj u Zagrebu igraju još od osamdesetih, 2006. je na festivalu pobijedila, a upućeniji znalci u publici festivala uvijek će znati što očekuju kad je u programu na redu film ove autorice. Za početak, znaju da slijedi dobra zabava. Jer animatorica iz Birminghama ima dvije vrline svojstvene britanskoj kulturi onda kad je najbolja. Prva od te dvije vrline je životnost, promatranje svakodnevice, ona vrsta realizma koju će sami Englezi nazivati "sudoperskom" (kitchen-sink). Druga tako britanska vrlina je vraški smisao za humor. Joanna Quinn je humoristička kroničarka običnog, malograđanskog, radničkog, ali ponajprije ženskog iskustva.
Beryl
Dobitnica ovogodišnje Animafestove nagrade rođena je 1962. u Birminghamu. Odrasla je u Londonu, gdje je i studirala grafički dizajn na koledžu Middlesex. U svijet animacije grunula je rano i skrenula pažnju već u 25. godini života svojim prvim filmom "Girls Night Out" (Cure izlaze, 1987.). Taj film jasno je definirao i autoričin vizualni stil i tipične teme. Ujedno, u tom se filmu pojavljuje i provodna junakinja niza autoričinih filmova - Beryl. Quinnina Beryl je sredovječna radnica koja radi u nekoj nedefiniranoj tvornici u japanskom vlasništvu. Živi uljuljkana u sretnom, ali dosadnom braku, ima odraslog sina, bori se s viškom kilograma, ali i, možda i gore, s viškom fantazija. Beryl ima aspiracije koje nadilaze skučeni svagdan, od toga da opet bude mršava i da pleše cancan pa do toga da se bavi umjetnošću i/ili postane dokumentaristica. Zvuči li vam sve to kao Bridget Jones? I da i ne. Za početak, Beryl prethodi Bridget Jones. No važnije je da je kudikamo skarednija, bez autocenzure i bremzi.
Tema prvog Quinnina filma jasna je već iz naslova. Radničke cure imaju noć izlaska. Beryl ostavlja muža koji s mačkom kunja pred TV-om i s curama posla odlazi na provod, a taj provod, niste iznenađeni, uključuje muškog stripera. "Girls Night Out" pretvara se u urnebes bez kočnica, smiješnu, skarednu studiju sredovječne ženske seksualnosti. S tim prvim filmom Quinn prvi put dolazi u Zagrebi i prvi put stječe ime.
Junakinja Beryl vratit će se i u Quinninu drugom (meni najdražem) filmu "Body Beautiful" (Lijepo tijelo). Radničku junakinju tu Quinn prvi pod odvodi u proizvodni industrijski kontekst, a tema filma je naslovno tijelo. Beryl je na dijeti, želi smršavjeti. Njezini japanski poslodavci organiziraju team-building, a dio radničke zabave je i konkurs za najljepše tijelo na kojem je favorit - da, zaista - zaposlenik kontrole kvalitete. Tu su i neizbježni tvornički galebari koji šlataju i nabacuju se kolegicama te Berylin krug baba s tvorničke linije koje žvaču fish-and-chips dok se ona trapi s listom endivije. Sve je to (opet) crtano crno-bijelo, rukom, u furioznom crtežu koji je kućni rukopis Quinn: film je vizualno naoko jednostavan, ali frenetičan i brz, put simuliranih kretnji nepostojeće kamere koje fingiraju dokumentarno snimanje s ruke.
Sve te odlike imat će i najslavniji, najnagrađivaniji film Joanne Quinn "Dreams and Desires: Family Ties" (Snovi i želje: Obiteljske veze) iz 2006. Osim što je osvojio grand prix u Zagrebu, taj je Quinnin film dobio i tri nagrade u Annecyu i nominaciju za nagradu EFA, te jednu od pet njezinih dosadašnjih nominacija za BAFTA-u. Legendarna Beryl u tom se filmu sprema na rodičinu svadbu na kojoj je zadužena za snimanje svatova VHS kamerom. Animirani film Joanne Quinn zapravo je parodija found-footagea svadbenog videa. Beryl prtlja po opremi, ne snalazi se, u kameru mumlja komentar zbivanja, a najgore je od svega što se kako večer teče dobrano podnapije: trešta je pijana baš onda kad se očekuje da snima ključne trenutke. Pri tom Beryl ne manjka ambicija - dok snima tortu i vlakić, ona supijano sipa reference na Ejzenštejna, Vertova i Leni Riefenstahl (koju zove Loony Riefenstahl). U klimaktičnoj, furioznoj sceni Beryl će "baš kao Vertov" zakačiti kameru za psa, a ono što slijedi je uništilački delirij iz točke gledišta omanjeg pinča.
Beryl će se posljednji put u opus Quinn vratiti 2021., kad autorica snima "The Affairs of the Art" (Umjetnička posla). Beryl je sad već ostarjela majka nezahvalnog tinejdžera koja želi ispraviti što je propustila: bavit će se svojom davnašnjom čežnjom, umjetnošću. Quinn je tu opet na svom terenu. Duhovita je, s okom za svakodnevicu radničke klase, njezin jezik je kolokvijalni cockney neobrazovanih Engleza, njezina ikonografija ona radničke Britanije. Vizualni joj je stil prepoznatljivo isti - crtež pun zavojitih linija, oblih figura i bjelina, dominantno crno-bijeli s akcentima boje, a grafički minimalizam spaja s energičnom kinetičnošću. Kod Quinn sve se uvijek miče, kulja i pulsira.
Jednominutni film
Quinn nije radila samo filmove s Beryl. U njezinu opusu postoje i filmovi bez nje, a neki su bili jako uspješni. Njezin "Elles" (1992.) vizualna je parafraza slike Edgara Degasa, film nas vodi u fin-de-siècle Pariz, no bavi se temom koja je za Quinn tipična: drugovanjem i prijateljskom dokolicom sredovječnih žena. "Britannia" (1993.) paprena je satira na britanski imperijalizam i imperijalnu nostalgiju, a jedini lik filma je engleski buldog koji se šepuri, puše, navlači hermelin te žvače i grebe cijeli planet. Autoričin najdulji, a možda i najslavniji film je polusatni "Famous Fred" (Slavni Fred) za koji je 1998. prvi put nominirana za Oscara i osvojila prvu BAFTA-u. Junaci tog filma su par djece, brat i sestra, kojima premine kućni mačak. To je Fred, "najljeniji mačak na svijetu". Junaci filma, međutim, s prepašću shvate da je dlakavi ljenjivac imao paralelni tajni život: obnoć bi izlazio i tjerao karijeru mačje rock‘n‘roll zvijezde (arena u kojoj nastupa primjereno se zove Whiskas Arena).
Joanna Quinn u Zagrebu će primiti nagradu za životno djelo. U Galeriji Kranjčar bit će predstavljena izložba njezinih crteža, skica i radova, a unutar festivala u četvrtak će u dvorani Gorgona biti prikazan i njezin retrospektivni program. Taj program sadrži petnaest naslova te uključuje i drugu, usporednu karijeru u kojoj je Quinn bila uspješna, a to je ona autorice reklamnih animiranih filmova. Kao kronološki najnoviji film retrospektive bit će prikazan njezin posljednji film "This Land is a Woman" (Ova zemlja je žena, 2025.). I taj je film načinjen u promidžbene svrhe, ali nipošto komercijalne i posve idealističke. Quinn ga je snimila kao čin podrške narodu Gaze izloženom genocidu. Riječ je o kratkom, jednominutnom filmu koji se temelji na pjesmi palestinske pjesnikinje Fadwe Tuqan. I tim je filmom redateljica iz Birminghama potvrdila ono što se i iz drugih njezinih filmova očito vidi. Što god snima, Quinn uvijek diže spomenik onima koji su nepredstavljeni, mali i slabi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....